Na Božić 1859. godine, strastveni lovac, Englez Thomas Austin odlučio se zabaviti sa svojim prijateljima i pustio 24 europskih kunića na svojem imanju Barwon Park u Melbourneu.

Samo sedam godina kasnije lovci su u Victoriji uhvatili čak 14 hiljada kunića. Stvari su izmaknule kontroli, a za otprilike trideset godina spretne životinje stigle su na zapad Australije – proširili su se brže od bilo koje druge „uvozne“ vrste na svijetu.

Prvi kunići stigli su u Australiju 1788., ali nisu pušteni u divljinu – no Thomas Austin promijenio je sudbinu čitavog kontinenta. Budući da se razmnožavaju „kao zečevi“, divlji kunići ubrzo su postala velika prijetnja poljoprivredi. Zbog uništavanja usjeva te lokalne flore, a samim time i faune, vrlo brzo su se pretvorili u pošast.

Kunići su tamanili vegetaciju, travu i usjeve, što je izazvalo eroziju tla. Tokom 1800-ih i 1900-ih ljudi su isprobavali različite načine kako bi stali na kraj lukavim štetočinama te počeli s izgradnjom ograde koja je s vremenom postala jedna od najdužih na svijetu. 3256 kilometara žice od sjevera prema jugu nisu uspjela zaustaviti širenje kunića. Na nekim dijelovima kontinenta ograda je postavljena prekasno, nakon što su zečevi već osvojili teritorij, a ponegdje su i napravili rupe kroz koje su se izmigoljili. Australci su ih se pokušavali riješiti i hvatanjem u zamke, ubijanjem i trovanjem, ali do 1940-ih Australija je postala dom 600 miliona zečeva. Najrazorniji australski štetočina Australce košta otprilike milijarde australskih dolara godišnje (oko 600 miliona eura).

U državama poput Queenslanda držanje kunića kao kućnog ljubimca je protuzakonito, a maksimalna kazna za držanje zeca kao kućnog ljubimca je 30.000 australskih dolara (oko 18 hiljada eura). Sudci vjerovatno progledaju kroz prste mađioničarima…