Njemačko gospodarstvo je najveće u Europskoj uniji i četvrto najveće na svijetu. Lavovski dio tog gospodarstva čini moćna njemačka industrija, od metalurške i kemijske do elektroničke i automobilske. “Made in Germany” desetljećima je sinonim za kvalitetu, pouzdanost, a u slučaju automobila i prestiž koji njemačke marke čini toliko traženima diljem svijeta. No sve je više naznaka da se njemačkoj industriji loše piše. Je li zaista tako?

Njemačku se često opisuje kao ekonomski motor Europe, ali sve su jasniji znakovi upozorenja da taj motor ostaje bez goriva. I doslovno – jer je Njemačka u sklopu ekonomskog rata Zapada s Rusijom, uslijed ruske agresije na Ukrajinu, ostala bez jeftinog ruskog plina – i metaforički. Najveći rat u Europi u posljednjih 70 godina izbio je nakon dvije godine pandemije, na sve se nadovezao višemjesečni rast inflacije i nestašica energenata, iako su se ove varijable u međuvremenu normalizirale.

Podsjetimo, Njemačka je u svibnju službeno ušla u recesiju, kada je njen statistički ured Destatis procijenio pad BDP-a u prvom tromjesečju ove godine za 0.3%, nakon pada u posljednjem tromjesečju za 0.5%. I industrijska proizvodnja je, nakon dramatičnog pada kroz 2020. i 2022. godinu, u svibnju opet blago pala za 0.2%.

“Međunarodna konkurentnost zemlje već se pogoršala posljednjih godina i vjerojatno će se i dalje pogoršavati”, ocijenio je za Reuters Carsten Brzeski, glavni ekonomist u ING-u. Nada o novom ekonomskom uzletu nakon izlaska iz covid-lockdowna i pronalaska zamjene za ruski plin i naftu brzo je izblijedila. Iako Bundesbanka procjenjuje da je u drugom tromjesečju ostvaren blagi rast, u isto vrijeme upozorava da bi “gospodarski oporavak u ostatku godine mogao stoga biti nešto slabiji no što se očekivalo u prognozama iz lipnja”.

Nijemci opet idu u offshoring

Njemački BASF, najveći kemijski proizvođač na svijetu koji je osnovan davne 1865., zatvorio je tvornicu umjetnih gnojiva u svom sjedištu u Ludwigshafenu i druge pogone s ukupno 2600 zaposlenika. U isto vrijeme najavio je investiciju tešku 10 milijardi dolara u novu tvornicu u sklopu svog projekta Verbund, koja će raditi po najvišim standardima održivosti. Tvornica će biti izgrađena u Zhanjiangu u Kini, 9 tisuća kilometara daleko.

To nipošto nije izolirani slučaj, već dio šireg trenda offshoringa u kojem sudjeluju i njemački superteškaši poput Siemensa i Volkswagena, i to baš u vrijeme kad se sve više govori o nearshoringu i onshoringu – dakle, o vraćanju tvornica iz prekooceanskih zemalja poput Kine u domovinu ili susjedstvo, radi veće pouzdanosti i povoljnosti dobavnih lanaca.

“Sve smo više zabrinuti za naše domaće tržište. Profitabilnost više nije ni blizu onoga što bi trebala biti”, požalio se izvršni direktor BASF-a Martin Brudermüller dioničarima u travnju, ističući da je tvrtka prošle godine u Njemačkoj izgubila 130 milijuna eura. Cijena plina možda nije jedini uzrok tome, ali znakovito je da je BASF 2021. potrošio jednaku količinu plina kao cijela Švicarska, a da je njegova cijena i dalje otprilike tri puta veća nego te godine. Alternativa ruskom plinu je, naime, mnogo skuplja, prvenstveno američki ukapljeni plin (LNG).

Na to je prošlog mjeseca upozorio i Siegfried Russwurm, čelnik Saveza njemačke industrije (BDI), dodavši da mnoge obiteljske firme već imaju “operativne planove za preseljenje”. I proizvođač industrijskih plinova Linde premjestio je sjedište iz Munchena u Dublin, otpustio stotine njemačkih zaposlenika, a sad se premješta s burze u Frankfurtu na onu u New Yorku.

Na ovu smo temu razgovarali s Goranom Šaravanjom, glavnim ekonomistom Hrvatske gospodarske komore (HGK).

Goran Šaravanja: I hrvatski proizvođači osjećaju pad narudžbi iz Njemačke

“Ruska invazija na Ukrajinu ogolila je svu rizičnost njemačke politike proteklih nekoliko desetljeća. Tu imate dvije stvari. Prvo, Njemačka je sada izgubila pristup jeftinim ruskim energentima i sirovinama. S druge strane, usredotočila se na izvoza općenito, a pogotovo povećanje izvoza u Kinu, što znači da kao četvrta najveća ekonomija svijeta bazira preveliki udio gospodarskog rasta na potražnji iz inozemstva, što po svojoj naravi znači da domaća potražnja ima manju ulogu u generiranju rasta”, pojašnjava nam Šaravanja.

“Kad je ekonomija mala i otvorena poput hrvatske, rast izvoza nadomještava objektivno (pre)malo domaće tržište kao izvor rasta, premda ste uvijek izloženi riziku da inozemna potražnja povremeno uspori. Ali kad taj smjer odabere velika ekonomija s osamdeset milijuna stanovnika, ne koristeći puni potencijal domaćeg tržišta, odnosno domaće potražnje, onda kada inozemna potražnja u nekom trenutku posustane, kao što se sad događa s Kinom, rezultira s izraženijim usporavanjem rasta nego što bi inače bio slučaj. Njemačka industrija sad je daleko izloženija nego što je bila prije ruske invazije na Ukrajinu”, pojašnjava nam Šaravanja.

I zaista, njemački izvoz u Kinu narastao je od 2001. do 2021. s 10 na 120 milijardi dolara, da bi 2022. naglo pao.

“Također, usporavanje globalnog gospodarskog rasta u kontekstu viših referentnih kamatnih stopa – i europski ECB i američki FED digli su kamatne stope – čini se utjecalo je na građevinski sektor u Njemačkoj. S hrvatskog stajališta je to bitno, jer svi proizvođači građevinskih materijala poput drvne industrije osjetili su usporavanje narudžbi iz Njemačke”, dodaje.

Energiewende Angele Merkel – odrekla se nuklearki, vezala se uz ruski plin

Tvrdoglavo inzistiranje vlade Olafa Scholza da ispuni obećanje njegove prethodnice Angele Merkel o zatvaranju svih nuklearnih elektrana do 2022. dodatno je otežalo opskrbu električnom energijom. A paralelno s procesom zelene energetske tranzicije koju Nijemci zovu Energiewende, iz koje je političkom odlukom, zbog katastrofe u japanskoj Fukushimi, isključena nuklearna energija, Merkel je sustavno vezivala ekonomiju svoje zemlje uz rusku energiju.

Kako ne bi ovisila o plinovodima kroz Ukrajinu i Poljsku, Njemačka je zajedno s Rusijom izgradila prvo Sjeverni tok 1, a zatim i Sjeverni tok 2. Od otvaranja prvog je konačno odustala uslijed ruske invazije, a kroz prvi je sama Rusija prekinula dotok plina, neuvjerljivo se pravdajući kvarovima koje ne mogu popraviti zbog sankcija. Na kraju su i jedan i drugi razneseni u misterioznoj sabotaži čiji počinitelj još nije utvrđen, ali dosadašnja istraga upućuje na Ukrajince. Zahvaljujući ovom spletu kratkovidnih odluka i nepredviđenih obrata, Njemačka sad ima tri puta višu cijenu struje od globalnog prosjeka.

Njemačka još dobiva manji dio ruskog plina preko plinovoda Jamal-Europa kroz Ukrajinu, ali rusko-ukrajinski sporazum o tranzitu plina istječe iduće godine i, ako je suditi po propasti sporazuma o žitu, i ovaj bi mogao biti raskinut. Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck u lipnju je, kako prenosi Bloomberg, upozorio da će u slučaju da se taj sporazum ne produlji, njegova zemlja možda morati smanjiti ili potpuno zaustaviti svoju industrijsku proizvodnju.

Scholzova vlada je u svibnju objavila planove za izdvajanje oko 4 milijarde eura svake godine za subvencioniranje struje za energetski intenzivne industrije, u pokušaju da tako zaštiti njihovu konkurentnost. Za mnoge je to slaba utjeha.

“Geopolitički razvoj događaja posve je jasno pokazao da naš ekonomski model više nije jamac prosperiteta”, otvoreno za Politico govori Andreas Rade, generalni direktor Udruge za njemačku automobilsku industriju, glavnog lobističkog ogranka sektora.

Broj novih stranih ulaganja u zemlju također je lani pao petu godinu zaredom i dosegnuo najnižu točku od 2013. Ipak, neki podaci daju i razlog za optimizam. Indeks proizvođačkih cijena je, nakon silovitog rasta prošle godine, od početka ove pao za gotovo 50%, prema podacima Destatisa.

Šaravanja pak podsjeća i na američku ulogu “Dodatno bih naglasio da je SAD donošenjem Zakona o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act) poručio svijetu da više neće gledati benigno na rasipanje svoje industrijske baze. Kina oduvijek masovno subvencionira svoje industrijske proizvođače, a čitava EU mora se nositi s činjenicom da su energenti sada bitno skuplji nego prije invazije i to očigledno predstavlja poteškoće, odnosno rizik, osobito za onaj dio njemačke industrijske baze koja je energetski intenzivna. Usto, potražnja iz Kine i svijeta općenito usporava, a to onda djelomično preko njemačke industrijske baze sve utječe i na čitavu istočnu Europu, pa i Hrvatsku”, naglašava pak Šaravanja.

“Kao bogata, velika država Njemačka ima sasvim dovoljno resursa i znanja prilagoditi se novonastalim uvjetima. Zbog toga nisam zagovornik teze o nezaustavljivoj eroziji njemačke industrijske baze”, smatra Šaravanja.

“Ta viša cijena energenata ostaje kao realnost, barem na srednji rok, i to je jedno od ključnih pitanja prema kojima se treba postaviti. Jer u energetici imamo ne dilemu, nego trilemu – pristup, odnosno sigurnost opskrbe, priuštivost i održivost. U tom okviru funkcioniraju sve ekonomije, pa tako i Njemačka koja se suočava s posljedicama svoje rizične politike”, kaže nam Šaravanja.

Strukturni problemi: demografija i birokracija

No osim rasta cijena energije, uzroci ove savršene ekonomske oluje su i neki dublji, strukturni problemi. To su prvenstveno manjak radnika i višak birokracije, kako piše ovaj list u članku dramatičnog naslova “Pojas rđe na Rajni – deindustrijalizacija Njemačke”. Značajan dio njemačke radne snage, a pogotovo one visokokvalificirane, poput inženjera i znanstvenika, trenutno je u pedesetim i šezdesetim godinama života. Očekuje se da će njih 30% otići u mirovinu u idućih 15 godina.

Drugim riječima, zahvaljujući dugogodišnjoj demografskoj krizi, Njemačka nema ni približno dovoljno dvadesetogodišnjaka da zamijene šezdesetogodišnjake. Taj problem odavno rješava masovnim useljavanjem, od takozvanih “gastarbajtera” iz Jugoslavije i Turske 70-ih do današnjih azilanata s Bliskog istoka, paralelno s nastavkom useljavanja iz istočnih članica EU poput Hrvatske. Novi zakon o doseljavanju, usvojen ovog mjeseca, ima za cilj olakšati uvoženje stručnih radnika. No brojevi useljenika i dalje nisu dovoljni da kompenziraju demografski pad, a većina useljenika naprosto nema kvalifikacije koje njemačko tržište rada traži.

“Ako želimo svake godine imati 400.000 novih građana i time održati broj radnika, i ako oduzmemo ogroman broj onih koji se iseljavaju – onda je Njemačkoj potrebno 1.5 milijuna doseljenika godišnje”, ustvrdila je Monika Schnitzer, voditeljica njemačkog Vijeća stručnjaka (Sachverständigenrat) za list Süddeutsche Zeitung (SZ).

Usto, masovno useljavanje ima i svoje društvene i političke konzekvence. Prema novoj velikoj studiji koju je naručila njemačka vlada, čak polovica Nijemaca ima antimuslimanska stajališta. Dakle, ljuljaju se sva tri nosiva stupa njemačkog gospodarskog čuda: kompetentna radna snaga, inovativne tvrtke i jeftina energija.

“Ponekad slušamo o ‘puzajućoj deindustrijalizaciji – pa, više nije samo puzajuća’, zaključio je sumorno Hans-Jürgen Völz, glavni ekonomist BVMW-a, u razgovoru za Politico. BVMW, je udruga koja lobira za njemački “Mittelstand”, kako se uobičajeno zovu male i srednje tvrtke koje čine gospodarsku okosnicu zemlje.

Može li Njemačka dobiti svoj “Rust Belt”?

Pojas rđe (eng. Rust Belt) iz naslova Politica ime je za nekadašnju industrijsku zonu SAD-a koja je najvećim dijelom propala kao posljedica nekontrolirane globalizacije. Ona je svakako izvukla Kinu iz siromaštva i pretvorila je u ekonomsku velesilu, ali srednji zapad SAD-a i sjever Engleske ostali su ekonomski i socijalno devastirani. Tamošnje industrijske radnike zamijenili su socijalni slučajevi, a siromaštvo, kriminal, ovisnost, beskućništvo i politički ekstremizam sve su raširenija pojava.

Teško je reći hoće li se nešto slično dogoditi i Njemačkoj, ali ova je zemlja u neku ruku još ranjivija na deindustrijalizaciju od SAD-a i Velike Britanije. Njemačka, naime, nema svoj napredni IT-sektor kao što je kalifornijska Silicijska dolina ili svoj unosni bankarski sektor kao što je londonski City.

Dok je gospodarstvo SAD-a u posljednjih 15 godina naraslo za 76% na 25.5 trilijuna dolara. njemačko je za to vrijeme  poraslo za samo 19%, na 4.1 trilijuna dolara. A njemačka ekonomija usko je povezana s onima u širem susjedstvu. Porsche, Audi, BMW, Opel i Volkswagen tako proizvode autodijelove ili sama vozila od Poljske i Slovačke do Mađarske i Srbije.

“Postoji opasnost da će Europa na kraju biti gubitnik u ovom zaokretu”, priznao je i Klaus Rosenfeld, izvršni direktor proizvođača autodijelova Schaeffler, koji planira graditi svoje nove tvornice u SAD-u.

Upravo je automobilska industrija, njemački nacionalni ponos, postala njena Ahilova peta zbog kratkovidnosti oko tranzicije s motora na unutarnje sagorijevanje na one električne. Čekajući predugo da se prebace na razvoj električnih automobila, njemački autogiganti izgubili su kompetitivnu prednost koju su imali više od stotinu godina. Sada američki autoproizvođač Tesla vrijedi tri puta više nego sve njemačke autokompanije zajedno, a kineski BYD je u prvom tromjesečju ove godine srušio Volkswagen s pozicije najprodavanije automobilske marke na kineskom tržištu.

“Velike kineske automobilske kompanije uskoro će trebati graditi vlastite tvornice u Europi, a možda čak i u Njemačkoj”, rekao je Jens Hildebrandt, koji vodi Njemačku gospodarsku komoru u Kini. Po njemu, to je trend koji se “ne može preokrenuti”.

#related-news_0