NYT: Svijet je upravo dobio četvrtu globalnu silu

Ta pretpostavka više ne vrijedi. Brzo se pojavljuje četvrti centar globalne moći — Iran — koji se ekonomski i vojno ne može mjeriti s te tri države. Umjesto toga, njegova novostečena moć proizlazi iz kontrole nad najvažnijim energetskim uskim grlom globalnog gospodarstva, Hormuškim tjesnacem, piše profesor Robert A. Pape za New York Times.

Tjesnac je dugo bio međunarodni plovni put kojim su brodovi svih zemalja mogli prolaziti. No zajednički vojni napad koju su Sjedinjene Države i Izrael ove godine pokrenuli protiv Irana potaknula je Teheran da uspostavi selektivnu vojnu blokadu tjesnaca.

Pogrešna pretpostavka

Otprilike petina svjetske opskrbe naftom i ukapljenim prirodnim plinom prolazi kroz taj tjesnac. U kratkom roku ne postoje stvarne alternative tim rutama. Ako iranska kontrola nad tjesnacem potraje mjesecima ili godinama, kao što se vjeruje da bi mogla, to će temeljito preoblikovati globalni poredak na štetu Sjedinjenih Država.

Mnogi analitičari smatraju da je iranska kontrola nad Hormuškim tjesnacem samo privremena. Rašireno je očekivanje da će američke i savezničke pomorske snage uskoro stabilizirati situaciju i da će se tokovi nafte vratiti u uobičajene okvire.

To je očekivanje pogrešno. Ono pretpostavlja da Iran, kako bi nastavio kontrolirati tjesnac, mora fizički zatvoriti prolaz. No, kao što smo već vidjeli, tjesnac se može kontrolirati i bez njegova zatvaranja. Danas je tjesnac i dalje otvoren za tankere. Promet je, međutim, pao za više od 90 posto od početka rata, ne zato što je Iran potopio svaki brod koji je ušao u tjesnac, već zato što su, zbog vjerodostojne prijetnje napadom, osiguravatelji povukli ili znatno poskupjeli osiguranje od ratnog rizika. Pogoditi teretni brod svakih nekoliko dana bilo je više nego dovoljno da rizik postane neprihvatljiv.

Nema protok nafte bez iranskog pristanka

Francuski predsjednik Emmanuel Macron to je u četvrtak jasno rekao kada je izjavio da je „nerealno” otvoriti Hormuški tjesnac silom te da se to „može postići samo u dogovoru s Iranom”. Time je praktički priznao da se protok nafte ne može jamčiti bez iranskog pristanka.

Desetljećima je u Perzijskom zaljevu postojao jednostavan aranžman: proizvođači izvoze naftu, tržišta određuju cijene, a Sjedinjene Države osiguravaju rutu. Taj je sustav omogućavao suparništvo bez nestabilnosti. Sada se raspada.

Zaljevske države uvelike ovise o izvozu energije za državne prihode. Kada cijene osiguranja rastu i pomorski promet postaje nesiguran, fiskalne posljedice su trenutačne. Vlade se prilagođavaju. Tereti se preusmjeravaju. Ugovori se ponovno pregovaraju.

Ako nesigurnost potraje, zaljevski aranžman će se neizbježno promijeniti, ustupajući mjesto drukčijem regionalnom poretku — onome u kojem se zaljevske države sve više prilagođavaju akteru koji može najizravnije utjecati na pouzdanost njihova izvoza. Taj akter je sada Iran.

Globalne posljedice bit će najizraženije u Aziji. Japan, Južna Koreja i Indija uvelike ovise o energiji iz Zaljeva. Kina, iako raznolikija u opskrbi, također ovisi o regiji za velik dio svojih energetskih potreba. Te su ovisnosti ugrađene u infrastrukturu — rafinerije, pomorske rute i skladišne sustave koje nije moguće brzo preoblikovati.

Ako se poremećaji u opskrbi energijom nastave, posljedice će biti široke. Veći troškovi osiguranja i prijevoza podići će cijene. Trgovinski saldi će se pogoršati. Valute će slabjeti. Inflacija će rasti. Energetska ovisnost počet će oblikovati politike. Vlade će davati prioritet pristupu energiji. Diplomat­ski izbori će se suziti. Postat će teže održavati poteze koji dodatno povećavaju nestabilnost. Svijet 1970-ih, u kojem su naftni šokovi doveli do godina stagflacije, više neće biti daleka uspomena, već moguća stvarnost.

Opet, Iran će imati koristi

Kina ovisi o energiji iz Zaljeva kako bi održala rast. Rusija profitira od viših i nestabilnijih cijena energije. Iran stječe utjecaj zahvaljujući svom položaju na uskom grlu Hormuškog tjesnaca.

Svaka od ove tri države ima poticaje koji su suprotni ekonomskoj stabilnosti Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Te države ne moraju formalno koordinirati svoje djelovanje. Sama struktura sustava gura ih u istom smjeru. Tako nastaje novi poredak — ne kroz formalni savez (barem ne u početku), nego kroz usklađene interese koji se međusobno jačaju tijekom vremena.

Drugi mogući scenariji novog svjetskog poretka još su mračniji. Zamislite Iran s kontrolom nad oko 20 posto svjetske nafte, Rusiju s oko 11 posto i Kinu koja može apsorbirati velik dio te opskrbe. Zajedno bi mogli formirati kartel koji bi Zapadu uskratio 30 posto svjetske nafte. Nije potrebna sofisticirana analiza da bi se prepoznale katastrofalne posljedice: nagli pad moći Sjedinjenih Država i Europe te globalni pomak prema Kini, Rusiji i Iranu.

Sjedinjene Države suočavaju se s teškim izborom: ili se dugoročno obvezati na ponovno uspostavljanje kontrole nad Hormuškim tjesnacem, ili prihvatiti novi globalni energetski poredak u kojem američka kontrola više nije zajamčena.

Četvrti centar globalne moći

Ako odaberu prihvaćanje, ishod je jasan: međunarodni sustav će se reorganizirati s Iranom kao četvrtim centrom globalne moći. No ako Sjedinjene Države odluče ponovno uspostaviti vojnu kontrolu, čeka ih dugotrajna borba koju bi lako mogle izgubiti.

Rat s Iranom nije vojni sukob iz kojeg se Sjedinjene Države mogu jednostavno povući uz povratak na prijašnje stanje. Iran bi zasigurno zahtijevao visoku cijenu u novom dogovoru sa Sjedinjenim Državama — ali ta bi cijena vjerojatno bila manja od one u alternativnoj budućnosti. Ovo je transformativni rat i, ako se ove promjene nastave još nekoliko godina, globalni poredak nepovratno će se promijeniti.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad