Smatrao je da je njegova misija obnoviti Crkvu, da li je uspio?

U svojim prvim riječima s balkona bazilike Svetog Petra 2013. godine, novoizabrani papa Franjo obratio se mnoštvu okupljenom na trgu ispod njega: “Svi znate da je zadaća konklave bila dati biskupa Rimu. Čini se da su moja braća kardinali otišla gotovo na kraj svijeta da bi ga pronašla”.

No, kako piše Guardian, aluzija argentinskog pape na njegov autsajderski status bila je znakovita: iako su ga izabrale kolege, kardinal Jorge Mario Bergoglio namjeravao je da njegov pontifikat bude mnogo radikalniji i reformističkiji nego što je konklava očekivala.

“Crkva siromašnih za siromašne”

Pod tradicionalističkim Benediktom XVI, u Rimu se razvio mentalitet bunkera. Njemački papa je sve više definirao Crkvu kroz njezino protivljenje sekularizaciji i navodnom relativizmu Zapada. Afera Vatileaks, dokazi o korupciji na visokom nivou i, prije svega, javni bijes zbog otkrića o seksualnom zlostavljanju od strane svećenika, gurnuli su Crkvu u reputacijsku krizu bez presedana. Unutar samog Vatikana otrovne su se frakcije borile za očuvanje i širenje svojih sfera moći, dok je Benedikt, sve slabiji, bio tek nominalno na čelu.
Franjo je odlučio slijediti korake jednog od svojih heroja, pape Ivana XXIII, koji je uoči modernizacijskog Drugog vatikanskog koncila 1962. rekao da želi “otvoriti prozor i pustiti svjež zrak unutra”.

U nezaboravnom ukoru vatikanskoj birokratiji, prvi neevropski papa modernog doba osudio je “patologiju moći” i razotkrio one insajdere koji “se ponašaju kao gospodari dvorca – superiorni u odnosu na sve i svakoga”.

Rimokatolička Crkva, rekao je, mora “izaći iz sebe i poći na periferije”; postati “Crkva siromašnih za siromašne” i “poljska bolnica za vjernike”.

Tokom naredne decenije, tradicionalne franjevačke teme siromaštva, poniznosti, solidarnosti s potlačenima i brigom za prirodnu okolinu dominirale su stilom i suštinom novog pontifikata.

Njegova odluka da živi skromno u svećeničkom pansionu u Vatikanskom gradu, umjesto u papinskoj palači, predstavljala je dramatičan kontrast u odnosu na Benediktov raskošniji životni stil i sklonost ceremonijalnom sjaju. Obična bijela reverenda i crne cipele, te plavi Ford Focus umjesto papinske limuzine, poslali su jasnu poruku o tome kako bi trebala izgledati “siromašna Crkva”.

Finansijske strukture koje su dotad bile gotovo potpuno neregulisane počele su se reformirati: od Vatikanske banke zatraženo je da se uskladi s pravilima Vijeća Evrope protiv pranja novca, a imenovan je i nezavisni generalni revizor.

Liberalni papa?

Isprva je sve to bilo toliko novo i, iz perspektive progresivnih krugova, toliko privlačno, da su neki zapadni liberali bili u iskušenju da Franju gotovo smatraju “svojim”. Magazin Time ga je proglasio osobom godine, poznati portal Gawker pozdravio ga je kao “novog kul papu”, a na tadašnjem Twitteru mnogi su ga proglasili “#NajboljiPapaIkad”. Ulična umjetnička slika pape kao Supermana u Rimu entuzijastično je podijeljena na društvenim mrežama čak i od strane samog Vatikana.

Međutim, kako piše Guardian, ovaj kurs nike mogao potrajati.

Naime, rani neformalni razgovor s novinarima izazvao je široko rasprostranjeno iznenađenje kada je papa, odgovarajući na pitanje o homoseksualcima u Crkvi, rekao: “Tko sam ja da sudim?”

No više od deset godina kasnije, nema govora o tome da bi Rimokatolička crkva mogla podržati istospolne brakove. Signaliziran je suosjećajniji pristup, ali u doktrinarnom smislu Franjo je ostao čvrsto unutar okvira postojećeg kanonskog prava.

Veliko crkveno savjetovanje koje je Franjo pokrenuo – sinoda o sinodalnosti – također je razočarala progresivce, iako su je mnogi vidjeli kao priliku za reformu odozdo. Iako su ženama povjerene značajne nove uloge i ovlasti u okviru Franjinih pokušaja reforme odlučivanja u Crkvi, pitanje ženskog svećenstva ostalo je čvrsto izvan dnevnog reda. Kada je riječ o pobačaju, Franjo je snažno zagovarao stav Crkve koja se protivi tome, te je zajedno s Giorgiom Meloni i Viktorom Orbánom javno izražavao zabrinutost zbog pada nataliteta u Evropi.

Stoga bi bila pogreška Franjin pontifikat promatrati kao liberalan, ali je u značajnim područjima izvršio snažan progresivni utjecaj izvan same Crkve – posebno u vezi s klimatskom krizom i tretmanom migranata.

“Saveznik ranjivih”

Papinska enciklika iz 2015. godine, Laudato Si’, s podnaslovom “O brizi za naš zajednički dom”, izazvala je pažnju širom svijeta i donijela snažnu kritiku destruktivnih učinaka nereguliranog kapitalizma na planetu.

Donoseći najtežu i najodlučniju analizu Crkve o posljedicama globalnog zagrijavanja, Franjin poziv da se čuje “vapaj zemlje i vapaj siromašnih” povezao je pitanja društvene i ekološke pravde.

Na klimatskim samitima COP – koje je 2023. propustio zbog lošeg zdravlja – papa je više puta naglašavao odgovornost razvijenog svijeta da ublaži posljedice svog neodrživog trošenja resursa na siromašnije zemlje.

Kao sin talijanskih imigranata u Argentinu, Franjo je uložio osobnu strast u zagovaranje prava migranata. Laudato Si’ je već tada nagovijestio da će masovne migracije, izazvane ekonomskim i klimatskim razlozima, biti trajna pojava 21. stoljeća. Dok su zapadne vlade sve više zatvarale granice i uvodile drakonske, kratkoročne mjere kao odgovor na novu realnost, papa se povremeno činio kao usamljen i izoliran saveznik miliona ranjivih ljudi u pokretu.

Ubrzo nakon što je preuzeo dužnost, Franjo je posjetio italijansko ostrvo Lampedusu, gdje je osudio evropsku “ravnodušnost” prema utapanju ljudi koji prelaze Mediteran u malim čamcima. U godinama koje su uslijedile, više puta je posjećivao izbjegličke kampove, gdje milioni ljudi žive, kako je papa rekao, “živote duhova”, zarobljeni u limbu.

Dva puta se papinski avion s grčkog ostrva Lezbos vratio s muslimanskim migrantskim porodicama na brodu. Tokom posjete kampu sa 600.000 muslimanskih Rohinja izbjeglica u Bangladešu 2017. godine, Franjo je jasno izrazio evanđeoski imperativ da se u neznancu i isključenom vidi Krist, izjavivši da se “Božija prisutnost danas zove Rohinja”.

Sukob sa desničarima

Kako piše Guardian, “u eri u kojoj političari poput Donalda Trumpa, Meloni i Orbána instrumentaliziraju hrišćanski identitet, ova dimenzija Franjinog pontifikata predstavljala je korektiv i ključni čin svjedočenja”. Taj pristup bio je dopunjen naporima da se unaprijedi međuvjerski dijalog s islamom, što je simbolizirano izuzetnim susretom s Velikim ajatolahom Alijem al-Sistanijem tokom historijske papinske posjete Iraku.

Obrazloženje iza takvih inicijativa izloženo je u enciklici Fratelli Tutti (Svi smo braća) iz 2020. godine i u kratkoj refleksiji o pandemiji covida pod naslovom Let Us Dream (Sanjajmo zajedno). U oba teksta, pojam “zajedničkog doma” koristi se kao odgovor na polarizirajuću politiku ksenofobičnog nacionalizma. U Let Us Dream, Franjo je tvrdio da nas je pandemija naučila da se “niko ne spašava sam”, ukazujući na potrebu za novim humanizmom u kojem “dopuštamo sebi da nas dotakne bol drugih” i djelujemo kako bismo je ublažili.

“Napadi na desničarski populizam bili su praćeni oštrom osudom zapadnjačke sebičnosti, konzumerizma i zaokupljenosti samima sobom”, piše Guardian.

Franjin izuzetno zapažen sukob s američkim katoličkim potpredsjednikom JD Vanceom, nakon što je Vance pokušao teološki opravdati nastojanja Trumpove administracije da već u prvim sedmicama predsjednikovog drugog mandata pokrene masovne deportacije, bio je snažan javni udarac u toj borbi.

Takve intervencije su, naravno, osigurale gorko neprijateljstvo rimokatoličke desnice. U Sjedinjenim Američkim Državama, uski fokus na pitanja reproduktivnih prava i seksualnosti postao je glavna odrednica prisustva katolicizma u javnoj sferi tokom pontifikata Ivana Pavla II i Benedikta XVI. Franjin naglasak na milosrđu umjesto osudi, kao i njegov prezir prema laissez-faire kapitalizmu, tradicionalisti su dočekali s otvorenim neprijateljstvom.

Nakon što je 2016. godine otvorio vrata da razvedeni i civilno ponovo vjenčani katolici mogu primati pričest, američki kardinal Raymond Burke, inače pristalica Donalda Trumpa, javno je razmatrao na kojim bi osnovama mogla biti dovedena u pitanje valjanost izbora Franje za papu.

Pokojni australski kardinal George Pell, kojeg je Franjo imenovao da nadgleda njegovu antikorupcijsku strategiju, napisao je u anonimnoj bilješci da je Franjin pontifikat bio “katastrofa”.

Da li je uspio?

Tradicionalisti sada imaju svoju priliku. Sljedeću konklavu obilježit će borba između onih koji žele vratiti vrijeme na eru Ivana Pavla II i Benedikta XVI, i onih koji se bore da odbrane Franjino suštinski progresivno naslijeđe.

Da li je Franjo uspješno “obnovio” Crkvu? Godine 2018. sam je izrazio žaljenje rekavši da je “reformirati Rim kao čistiti egipatsku Sfingu čačkalicom”.

Dokazi o seksualnom zlostavljanju unutar klera i pokušaji zataškavanja nastavili su izlaziti na vidjelo i posljednjih godina. No, danas su na snazi nove politike “nulte tolerancije” prema počiniteljima, zajedno s mjerama kojima se biskupi i prelati pozivaju na odgovornost za način na koji postupaju s takvim slučajevima.

Kada je riječ o korupciji, rezultati su bili mješoviti, uglavnom zbog tvrdoglave unutarnje otpornosti.

Franjo je dao sve od sebe da Crkvu učini manje eurocentričnom institucijom, koristeći svoje ovlasti kako bi povećao udio kardinala iz Azije, Afrike i Latinske Amerike. Uživao je duboku podršku među običnim ljudima i bio je izvor optimizma i nade za mnoge razočarane rimokatolike. U teškim vremenima, bio je utjecajan saveznik sekularnim liberalnim pokretima.

Kako piše Guardian, za papu koji je bio odlučan pronaći put natrag ka otvorenijem duhu Drugog vatikanskog koncila, nakon dugog konzervativnog interregnuma, to je nesavršen, ali ne i loš učinak.

"Autsajder iz Buenos Airesa je svoju moć i karizmu koristio učinkovito, kako bi oblikovao Crkvu okrenutu prema vani, velikodušnog duha i društveno angažiranu. Sada ćemo saznati koliko će taj utjecaj biti trajan".

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje