Ukrajinska operacija “Paukova mreža” će ući u historiju, ali šta je postigla?

Prema izvještajima, pogođeni su bombarderi tipa Tu-95 i Tu-22M.

Kako piše Foreign Policy, značajno je da Ukrajina, po svemu sudeći, nije ciljala najmodernije ruske bombardere sposobne za nošenje nuklearnog oružja – Tu-160 – već se fokusirala na Tu-95 i Tu-22M, koji su intenzivno korišteni u konvencionalnim napadima krstarećim raketama na ukrajinske gradove.

Prema izvještajima, Ukrajina je upotrijebila 117 "kamikaza" dronova za napade na više ruskih zračnih baza rasutih kroz više vremenskih zona – od Murmanska blizu Arktičkog kruga do regije Amur gotovo 8.000 kilometara od ukrajinske granice.

Dronovi su tokom više mjeseci krišom ubacivani u Rusiju, skrivani u drvenim kabinama montiranim na kamione sa daljinski upravljanim krovovima koji se mogu otvoriti. Ukrajinski obavještajci su uspjeli prokrijumčariti dronove blizu zračnih baza, a u nekim slučajevima su koristili ruske vozače kamiona koji nisu znali šta prevoze.

U precizno određenom trenutku, krovovi kabina su daljinski otvoreni, što je omogućilo lansiranje dronova ka ciljevima uz korištenje komercijalne i open-source tehnologije, uključujući 4G LTE mreže i ArduPilot softver. Svakim dronom je upravljao poseban operater, navodno smješten u tajnom komandnom centru blizu kancelarije ruske Federalne službe bezbjednosti (FSB) unutar Rusije. Prema navodima Politica, ukrajinski obavještajci tvrde da su neki dronovi koristili vještačku inteligenciju za izvršavanje misije po unaprijed zadatim rutama kada bi izgubili signal, automatski aktivirajući eksploziv pri dolasku na zadani cilj.

Ograničen uticaj - koji ne treba potcijeniti

Kako piše Foreign Policy, uprkos svojoj složenosti, kreativnosti i smjelosti, neposredni uticaj napada na ruske operacije u Ukrajini vjerovatno će biti ograničen. Rusija obično koristi između sedam i jedanaest bombardera po salvi krstarećih raketa, i gubitak desetak aviona iz ukupne flote od oko 100 operativnih dalekometnih bombardera neće odmah zaustaviti napade na ukrajinske gradove. Uticaj bi bio veći 2024. godine, kada je Rusija u većoj mjeri zavisila od formacija bombardera za udare na Ukrajinu nego što je to slučaj danas. Sa povećanom proizvodnjom dronova i balističkih raketa, krstareće rakete lansirane iz zraka postale su manje važne i sada se koriste uglavnom za visokovrijedne, stacionarne ciljeve. Također, Ukrajina možda ne bi ni izvela ovakav napad 2024. godine, kada je bila zavisnija od američke pomoći i podložnija zabrinutostima SAD-a oko prethodnih napada na elemente ruske nuklearne odbrane.

Sada će Rusija morati potrošiti dragocjene resurse na jačanje zračnih baza i drugih ključnih objekata uspostavljanjem slojevitih sistema protivdronovske odbrane – kombinujući elektronsko ratovanje, PVO sisteme i fizičke barijere poput betonskih hangara. Ovo preusmjeravanje vjerovatno neće znatno uticati na zračnu zaštitu na prvoj liniji, s obzirom na rusku relativnu obilnost PVO sistema.

Ipak, dugoročne posljedice ovog ukrajinskog napada ne treba potcijeniti. Bombarderi Tu-95 i Tu-22M više se ne proizvode serijski, i njihov gubitak smanjuje sposobnost Rusije za projekciju sile na velikim udaljenostima. Prijavljeno, ali još nepotvrđeno oštećenje aviona A-50 dodatno bi oslabilo ruske kapacitete za zračnu osmatračku i komandno-kontrolnu funkciju, čime bi se otežala sposobnost Moskve da koordinira složene zračne operacije u nekom budućem sukobu s NATO-om.

Psihološki, napad je veliki udarac ruskom prestižu i kredibilitetu. Potkopava narativ o vojnoj nadmoći Rusije i pokazuje da Ukrajina može udariti u srce ruske vojne moći. Operacija takođe još jednom pokazuje da Ukrajini nije potreban ekvivalentni arsenal kao Rusiji: mala, jeftina sredstva mogu nanijeti ozbiljnu štetu ciljevima visoke vrijednosti.

Sami napadi ne dobijaju ratove

Međutim, sami napadi ne dobijaju ratove. Na kraju, tok rata u Ukrajini zavisiće od toga koliko dobro Ukrajina može i dalje iscrpljivati ruske snage na prvoj liniji u narednim mjesecima, čime bi mogla natjerati rusko rukovodstvo da preispita isplativost nastavka rata s obzirom na visoke troškove i ograničene dobitke. Ipak, značajan gubitak strateških sredstava koja je teško nadomjestiti, daleko od bojišta, mogao bi – u najboljem slučaju – nagnati Kremlj da prizna kako troškovi konflikta postaju preveliki i za Rusiju i za njen režim.

Iako su neki posmatrači ovu operaciju proglasili početkom nove ere ratovanja, njeno stvarno značenje leži negdje drugdje. Ukrajinci su, u suštini, prilagodili klasičnu evropsku vojnu taktiku – upad – savremenom dobu.

Nekada glavni oblik vojnog djelovanja širom Evrope, ratovanje kroz upade obično se odvija u nekoliko faza: tajna infiltracija, iznenadni napad i brzo povlačenje. Slabije strane često su koristile ovu taktiku kako bi zadržale pritisak na jačeg neprijatelja.

Šta je Ukrajina sada dokazala?

S jedne strane, napad pokazuje da udari velikog dometa s visokim učinkom postaju lakši zahvaljujući novim tehnologijama poput dronova. Svaka pretpostavka da su vojni resursi i infrastruktura duboko u pozadini zaštićeni od napada upravo je srušena ukrajinskim potezom. Sada će Rusija morati trošiti vrijedne resurse na utvrđivanje zračnih baza i disperziju imovine radi smanjenja ranjivosti. Potreba za čvrstom, višeslojnom protivdronovskom obranom – koja kombinuje elektronsko ratovanje, kinetičke presretače i fizičke barijere – postaće hitan prioritet. Granica između fronta i pozadine postaje sve nejasnija.

Napad je također pokazao da i država bez nuklearnog oružja može napasti stratešku imovinu nuklearne sile. Jedini izvediv način da Kijev to učini bez katastrofalnih posljedica bio je svjesno izbjegavanje određenih ciljeva. Ograničenja napada – i po pitanju ciljanih objekata i po nivou štete – naglašavaju obazrivost koju nameće rizik od eskalacije. Ukrajinska suzdržanost u ciljanju bombardera sposobnih za nuklearni udar i druge osjetljive infrastrukture podsjetnik je da, u eri sukoba među državama koje posjeduju nuklearno oružje, čak i najuspješniji upadi moraju biti pažljivo odmjereni kako se ne bi prešle nevidljive, ali potencijalno katastrofalne crvene linije.

Ruska nuklearna doktrina, ažurirana krajem 2024. godine, izričito zadržava pravo na upotrebu nuklearnog oružja kao odgovor na napade ne-nuklearne države podržane od strane nuklearne. Iako Ukrajina nije direktno podržana od strane nuklearne sile u strogo pravnom smislu, prisustvo NATO pomoći i rizik od zapadne intervencije zauzimaju centralno mjesto u ruskom strateškom promišljanju. Stalne nuklearne prijetnje Kremlja – uključujući taktičke udare, detonacije na velikim visinama i raketne napade na evropske prijestolnice – stalna su komponenta rata, iako većina navodnih “crvenih linija” nije izazvala nuklearni odgovor.

Rizik

Ova dinamika stvara paradoks: što su ukrajinski upadi učinkovitiji, veći je rizik od nesrazmjerne eskalacije od strane Rusije. Za neke posmatrače na Zapadu, strah od ozbiljne ruske reakcije gotovo zasjenjuje operativni uspjeh samog napada. To podstiče kulturu zapadnog samoodvraćanja u odgovoru na ruske prijetnje, pri čemu Rusija aktivno koristi nuklearno i konvencionalno zveckanje oružjem ne samo u neutralnom strateškom kontekstu, već i kao namjerno sredstvo za upravljanje i ograničavanje zapadnog ponašanja.

Operacija “Paukova mreža” ući će u vojnu historiju kao jedan od najsmjelijih upada i jedan od prvih koji je izveden pomoću daljinski upravljanih jurišnih dronova. Ali ona ne označava početak novog doba. Ona je, prije svega, najnovija inkarnacija klasičnog vojnog upada – prilagođena realnostima 21. stoljeća pod sjenkom nuklearne prijetnje.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad