Zašto je iranski vrhovni vođa dao zeleno svjetlo za pregovore sa SAD-om

Godine 2019., kada je Trump poslao japanskog premijera Shinza Abea u Teheran kako bi otvorio pregovore s iranskim liderom, Khamenei je obećao da nikada neće pregovarati s američkim predsjednikom, kojeg je nazvao “onaj čovjek”.

Međutim, kako piše Foreign Policy, čisti prkos više nije opcija. Pod pritiskom sankcija, ekonomske krize i prijetnje ratom, Khamenei se odlučio za diplomatiju.

Ulozi za Iran su egzistencijalni

Nedavni zamah u pregovorima počiva na krhkoj, ali nepogrešivoj pretpostavci: Trump želi spriječiti Iran da stekne sposobnost za izradu nuklearnog oružja, dok Teheran insistira da nema namjeru izgraditi ga.

Ipak, Teheran izgleda jedinstveniji i odlučniji od Washingtona, gdje se čak i osnovna vrijednost diplomatije osporava unutar same Trumpove administracije. To je zato što su ulozi za iransko rukovodstvo egzistencijalni. Khamenei mora hodati po političkom užetu: voditi pregovore koji uživaju široku javnu podršku, dok istovremeno obuzdava malu, ali glasnu tvrdolinijašku frakciju koja prijeti unutrašnjoj koheziji režima.

Za tvrdokorne antiamerikance, Khameneijevi pregovori s Trumpom izgledaju kao da se pregovara s Jazidom, najvećim negativcem šiitske historije koji je ubio imama Huseina u sedmom stoljeću. Ipak, ti glasovi predstavljaju malu marginu u poređenju s ogromnom većinom Iranaca — od običnih građana, preko pragmatičnih frakcija režima, do izmučene poslovne klase — koji pozdravljaju diplomatiju s Washingtonom.

I dok javnost gaji visoka očekivanja od pregovora koji bi mogli poboljšati njihovu sudbinu, Khameneijev konačni stav ostaje jasan. Diplomatija, po njegovom mišljenju, nije tu da popravi razorenu iransku ekonomiju, već da spriječi rat. Više je puta upozorio da čak ni novi nuklearni sporazum neće nužno donijeti sveobuhvatno ukidanje sankcija.

Položaj Irana znatno slabiji nego 2015.

Neki insajderi režima sada tvrde da Khamenei, uprkos svojim javnim izjavama, nikada nije bio suštinski protiv diplomatije. Jedan tvrdolinijaški iranski parlamentarac čak tvrdi da Teheran tiho pregovara s Trumpovim timom već dvije godine, kao dio strategije za pripremu svih mogućih scenarija — uključujući ishode američkih predsjedničkih izbora 2024. godine.

Ista hladna računica, čini se, oblikuje i razmišljanje Iranske revolucionarne garde (IRGC), koja kontroliše ključnu vojnu i nuklearnu infrastrukturu Irana. Sporazum s Trumpom mogao bi, u nekom trenutku, natjerati vodstvo IRGC-a da preispita troškove dugotrajne neprijateljstva s SAD-om i razmotri dublju detantu. No takve namjere ostaju neizrečene. Za sada, IRGC dijeli osnovni cilj s Khameneijem: izbjeći rat. Želi obuzdati eskalaciju, kupiti vrijeme i sačuvati stratešku prednost. Prihvatanje pregovora, za IRGC, ne znači fundamentalnu promjenu svjetonazora.

Kako bi otklonila bilo kakve sumnje u jedinstvo režima, Kancelarija vrhovnog vođe jasno je dala do znanja da IRGC podržava pregovore koje vodi ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi — ali ostaje “potpuno na oprezu”, sa “prstom na obaraču”, ukoliko diplomatija propadne.

Po ovom narativu, diplomatija i vojno odvraćanje su dvije strane iste medalje, a IRGC je i čuvar iranskih crvenih linija i jamac da će se bilo kakav sporazum odvijati isključivo po Teheranskim uslovima.

U međuvremenu, pragmatične i tehnokratske frakcije Irana — u mnogim aspektima okosnica državnog aparata — otvoreno su pozdravile podršku Khameneija i IRGC-a nuklearnim pregovorima s Trumpovom administracijom. Za Aragchija i predsjednika Masouda Pezeshkiana — najnovije nositelje struje koja podržava angažman sa SAD-om — ovaj trenutak predstavlja proračunati zaokret u odnosima Teherana s Washingtonom.

Ovi lideri namjerno uzdižu Khameneija kao krajnjeg pokrovitelja pregovora. Time političko breme angažmana prebacuju na njegova pleća, prisiljavajući tvrdolinijaške kritičare da ili pristanu ili rizikuju da javno izazovu i Khameneija i IRGC. U suštini, protivljenje pregovorima postaje sinonim za osporavanje samog vrha režima. Slučaj Saeeda Jalilija je ilustrativan. Jalili, dugogodišnji protivnik ustupaka Washingtonu, je javno podržao najnovije pregovore.

Pezeshkian nije krio svoju sklonost ka direktnim pregovorima s Washingtonom, ali je obećao da će poštovati Khameneijev zahtjev da se održi fikcija indirektnih pregovora. Ova predstava omogućava Khameneiju da sačuva obraz i održi prividnu distancu od Amerikanaca, iako je poznato da Araghchi vodi direktne sastanke s Trumpovim izaslanikom za Iran, Steveom Witkoffom, svaki put kada se iranske i američke delegacije sretnu.

Dok Pezeshkian možda manje brine o percepciji kontakta s Trumpom, ono što je njemu — i milionima Iranaca — najvažnije jeste postizanje sporazuma koji bi ukinuo američke sankcije. U međuvremenu, pritisak za direktnu diplomatiju jača, ali putem posrednika. Kako je jedan istaknuti komentator naklonjen diplomatiji nedavno rekao: “Ne postoji nešto kao indirektni pregovori; potrebni su nam direktni razgovori, a ne cjenkanje”.

Hitnost ove izjave teško je previdjeti. Položaj Irana danas znatno je slabiji nego 2015. kada je prethodni sporazum postignut. Ekonomija je paralizirana, inflacija i nezaposlenost su u porastu, a energetski sektor se nalazi u dubokoj krizi, uprkos velikim zalihama nafte i plina, zbog nedostatka sredstava za ulaganje.

Istovremeno, iranska mreža regionalnih saveznika je devastirana. Hamas, Hezbollah, pa čak i Huti su oslabljeni, a Assadov režim u Siriji više ne postoji. Posmatrano iz šire perspektive, prijetnja je još jasnija: izraelsko-američki vojni udar postao je realna mogućnost, dok Rusija i Kina — bliski partneri Irana — i dalje oklijevaju da Teheranu pruže pomoć u slučaju rata.

Većina Iranaca podržava pregovore sa SAD-om

Dodatni pritisak dolazi i iz anketa, koje pokazuju da preko 80% Iranaca podržava pregovore sa SAD-om, a čak i blago pozitivni signali s pregovaračkih stolova nakon svake runde jačaju oslabljeni iranski rial. Kako je rekao jedan bivši iranski nuklearni pregovarač: “Dva sata pozitivnih razgovora između Irana i SAD-a ojačala su vrijednost nacionalne valute za gotovo 20% — rezultat koji Centralna banka nije mogla postići ni ubrizgavanjem stotina miliona dolara na tržište”.

U stvari, dio euforije koja prati pregovore očigledno je preuranjen. Neki ekonomisti skloni diplomatiji predviđaju da bi se iranski ekonomski problemi mogli riješiti u roku od tri do četiri godine, s ponovnim otvaranjem globalnih tržišta i ublažavanjem finansijskih blokada nakon potpisivanja novog nuklearnog sporazuma. Tačno je da su američke sankcije koštale Iran stotine milijardi dolara u posljednje dvije decenije, uništivši njegove bankarske, transportne i izvozne sektore. U najboljem slučaju, sporazum bi mogao deblokirati milijarde dolara zamrznutih sredstava u Kataru, Iraku, Turskoj i Italiji.

No za Khameneija, takav optimizam je mač s dvije oštrice: rizikuje da preuveliča javna očekivanja u trenutku kada sankcije predstavljaju samo jedan dio dublje ekonomske krize Irana.

Khamenei ne mora samo upravljati očekivanjima i narativima pro-diplomatskog bloka, već mora pažljivo oblikovati i stav tvrdolinijaških kritičara koji se protive bilo kakvom dogovoru s Amerikancima. Ova frakcija je mala, ali glasna i često neodgovorna u riječima i djelima. Neki s njom povezani već su protestovali da bi Teheran, umjesto pregovora s Trumpom, trebao tražiti osvetu za ubistvo Qassema Soleimanija 2020. godine.

Khamenei je javno upozorio tvrdolinijaše da obustave paljbu — da paze na riječi, izbjegavaju ishitrene akcije i sačekaju ishod pregovora s Amerikancima. “Besmisleni protesti, nestrpljenje ili pogrešne analize mogu imati razorne posljedice”, upozorio je u govoru 25. aprila. Njegova poruka bila je usmjerena ka maloj, ali glasnoj tvrdolinijaškoj frakciji, ogorčenoj zbog onoga što vide kao prevelike ustupke kod kuće i u inostranstvu: ukidanje obaveznog pokrivanja, otkazivanje planiranog napada na Izrael kao odmazdu za izraelski napad na Iran u oktobru 2024, i sada, angažman s Trumpovom Bijelom kućom.

Dodvoravanje Trumpu

Zapravo, Araghchi — Khameneijev lično odabrani izaslanik za pregovore s Trumpom — poduzeo je neuobičajen korak miješanja u američku politiku kako bi se dodvorio Trumpu. Ne samo da je govorio o Trumpu kao mudrom lideru koji se protivi ratu, već je išao toliko daleko da je tvitovao poruke protiv Bidena, skrojene tako da se dopadnu predsjedniku Trumpu. Do sada, tvrdolinijaši u Teheranu nisu se usudili da javno ospore Araghchijeve signale Trumpu — gestove koji bi, da su dolazili od njegovog slavnog prethodnika Javad Zarifa, izazvali ozbiljne posljedice.

Iran 2025. godine je u mnogo drukčijoj situaciji nego 2015. Tvrdolinijaši znaju da za sada moraju šutjeti i čekati ishod pregovora. Nema znakova da namjeravaju prkositi Khameneiju sve dok pregovori traju. Za sada, računaju da će politički sistem — koji se na njih oslanja od 1979. — oklijevati da ih odbaci.

Ali također znaju da imaju malo čvrstog tla pod nogama. Kako je priznao jedan bivši pripadnik njihove frakcije, do 2025. Iran je trebao biti dominantna ekonomska i vojna sila u regiji. “Umjesto toga, uvjeti su katastrofalni, i ekonomski i društveno”, rekao je.

Pro-diplomatski kamp nastavit će prikazivati tvrdolinijaše kao ideološki zastarjele, ili beznadežno otuđene od stvarnosti, ili profitere pod sankcijama.

Kako je bivši predsjednik Hassan Rouhani rekao: pregovaranje nije predaja — i režim mora staviti nacionalni interes ispred frakcijskih rivalstava u pregovorima s Trumpom. Ali Rouhani, kao i svi drugi, zna da stvarna moć leži kod Khameneija i IRGC-a. Možda se nadaju uspjehu pregovora, ali također imaju čvrste crvene linije dok navigiraju diplomatijom s Trumpovom Bijelom Kućom. Kod kuće, ni euforija pro-diplomatskog bloka ni reakcionarni prkos tvrdolinijaša vjerovatno neće oblikovati tok pregovora — barem ne dok Khamenei i IRGC imaju zadnju riječ.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad