Olaf Scholz odveo je Socijaldemokrate do pobjede i sva je prilika da će predvoditi iduću njemačku Vladu. Ko je ovaj čovjek koji je prešao put od vatrenog socijaliste, preko dosadnog birokrate, do omiljenog kandidata Nijemaca, pročitajte u priči Deutsche Welle-a.

Osmijeh se rijetko kada vidi na licu Olafa Scholza (63), a u euforiju ne pada baš nikad. Pa ni dok oko njega partijski funkcioneri Socijaldemokrata slave veliku izbornu pobjedu. Na proljeće su ankete stranci davale mizernih petnaestak posto glasova, prijetio je još jedan najgori rezultat u historiji. A onda je Scholz, vicekancelar Njemačke, kao kandidat za kancelara povukao do iznenađujuće dobrih 25,7 posto na izborima u nedjelju.

Vrata Kancleramta sada su mu odškrinuta, mada ne sasvim otvorena. Ključeve drže dvije manje stranke, Zeleni i Liberali, koje će prvo pregovarati međusobno, a onda se okrenuti jednom od dva veća partnera. Sva je prilika da će to biti Scholzove Socijaldemokrate, jer Demohrišćanima slijede unutrašnja previranja poslije historijskog poraza, piše DW.

Jasno je, rekao je Scholz poslije izbora, „da su mnoge građanke i građani zaokružili SPD jer hoće promjene u vlasti i jer hoće da se idući kancelar ove zemlje zove Olaf Scholz“. Tu je kandidat o sebi govorio u trećem licu, što mu također nije svojstveno, a onda su se prolomili aplauzi pristalica.

On je bio recept za uspjeh. Na svim plakatima, u svim televizijskim debatama, poručivao je manje-više da je on legitimni nasljednik Angele Merkel. Čak je često spajao prste kako ona čini, računajući da Nijemci iznad svega vole kontinuitet.

Čovjek centra među ljevičarima

Olaf Scholz je kandidat Socijaldemokrata za kancelara od augusta prošle godine. Kada je to prije 13 mjeseci objavljeno, mnogi su se iznenadili – prije svega zato što je rizično kada je kandidat više od godinu dana u centru pažnje javnosti. Sve se posmatra i vrednuje, svaka rečenica ima veliko značenje, a svaka greška bi mogla da bude i presudna.

Ali kandidatura je prije svega bila veliko iznenađenje zato što se Olaf Scholz samo nekoliko mjeseci ranije kandidovao za predsjednika SPD – i neslavno propao.

Na stranačkim izborima krajem 2019., donekle konzervativnijeg Scholza pobijedio je lijevo orijentisani dvojac Saskia Esken i Norbert Walter-Borjans. Socijaldemokrate su se dakle na izborima za Bundestag odlučili za onog kandidata kojeg nisu želeli za svog stranačkog šefa.

„Pronašli smo put za veoma blisku i veoma harmoničnu i emocionalnu saradnju“, prokomentarisao je Scholz svoj odnos sa stranačkim rukovodstvom. Ta njegova izjava dobro opisuje na koji način se suočava s krizama: ustati, nastaviti dalje i nikada ne sumnjati u sebe.

Taj 63-godišnjak obdaren je nepokolebljivim samopouzdanjem. Tokom svoje duge političke karijere i on je doživio potrese, ali ništa ga nije na duže vrijeme izbacilo iz takta.

Ni poreski skandal oko spornog trgovanja dionicama (Cum-Ex), ni prevara širokih razmjera firme Wirecard. Scholz tada, pred anketnim odborom Bundestaga, nije doduše imao baš sjajan nastup, ali ipak nije pretrpio političke posljedice, vjerovatno i jer pandemija zasjenjuje sve ostalo. Scholz je to znao da iskoristi.

Njemačka može finansijski da prevlada pandemiju, bez obzira na to koliko će da poraste zaduženje države – to je njegov moto kao ministra finansija. „Koristićemo svako sredstvo koje nam stoji na raspolaganju, obezbijediti da ova teška vremena prebrodimo sa svim našim ekonomskim mogućnostima i pobrinuti se za izlazak iz te situacije.“

To su građani Njemačke dobro prihvatili. U krizi se pragmatizam više traži od harizme. A harizma je nešto što Scholz nema. Da se otvori, da pokaže emocije – to mu je strano. Kontroliše se čak i u trenucima najveće radosti, poput britanskog batlera.

Imidž dosadnog birokrate

Dugo su ga zvali „Šolcomat“. Taj pojam je 2003. kreirao nedjeljnik Zeit, jer je Scholz, u to vrijeme generalni sekretar SPD, na nastupima uvijek djelovao poput automata, odnosno mašine. Kad bi mu se postavilo neko pitanje, skoro uvijek je odgovarao tehnokratskim floskulama. „Ja sam bio neko ko prodaje vijesti, morao sam da pokažem određenu dozu neumoljivosti“, pravdao se kasnije Scholz.

U to vrijeme velika i sporna tema bila je reforma tržišta rada, poznata pod imenom „Agenda 2010“. Ona je mnogim građanima donijela finansijske teškoće i otpor je bio veliki, čak i u samom SPD. „Nije se tu radilo o mojim osjećanjima“, rekao je kasnije Scholz, nego o „apsolutnoj lojalnosti“ tadašnjem kancelaru i predsjedniku SPD Gerhardu Schroederu i partiji. Scholz se, kaže, osjećao „stvarno kao vojnik“.

Poslije toga SPD je izgubila na izborima i vlast je preuzela Angela Merkel na dugih šesnaest godina, koje se okončavaju samo zato jer je odlučila da ode u političku penziju. No pravnik Olaf Scholz stekao je imidž koji se dugo održao: imidž dosadnog birokrate.

Ni sama SPD često nije znala kako da se ophodi prema donekle introvertnom i suvoparnom pragmatičaru iz Hamburga, čovjekom koji uglavnom kaže samo onoliko koliko baš mora. Kad bi se kandidovao za dužnosti u okviru stranke, Scholz je po pravilu bilježio najlošije rezultate. I uprkos tome, njegova karijera je išla uzlaznom putanjom. Bio je generalni sekretar SPD, savezni ministar rada, hamburški senator za unutrašnje poslove, pa gradonačelnik Hamburga, a onda je 2018. ušao u vladu Angele Merkel.

Iako se obično smatra da pripada konzervativnom krilu SPD, čini se da se na njega ne mogu primjeniti kategorije kao što su „desno“ ili „lijevo“. U vrijeme kada je bio zamjenik predsjednika partijske omladinske organizacije Jusos, zastupao je i radikalne socijalne stavove i kritikovao kapitalizam.

Ali, između njegovog učlanjenja u stranku 1975, kad je bio još uvijek đak, i njegovog izbora u savezni parlament 1998, prošle su mnoge godine tokom kojih je Scholz u advokatskoj kancelariji u Hamburgu specijalizovanoj za radno pravo mnogo naučio o funkcionisanju privrede i samostalnih preduzetnika. I to ga je obilježilo.

Treba znati kako se prodati

Olaf Scholz je tek kasnije naučio da je u politici važno i to kako „prodati“ sebe i svoje poruke. On danas djeluje i osećajnije i ljubaznije. I to funkcioniše. U istraživanjima javnog mnjenja, već dugo je popularniji od svoje stranke i daleko poželjniji kancelar od svoje dvoje takmaca, demohrišćanina Armina Lascheta i zelene Analene Baerbock.

Da li će zbilja i postati kancelar pokazaće naredne sedmice, možda i mjeseci, mučnih pregovora. Upozorio je svoje potencijalne partnere da ne bi trebalo svakog dana po novinama pričati o tome šta ko traži i gdje su crvene linije, jer će to pregovorima samo odmoći. Poslije izbora je ponovio ono što je ranije rekao u jednom intervjuu za DW: „Demohrišćanima je potrebno da se malo odmore u opoziciji.“

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad