Hrvatski analitičar o "izdaji" Moskve i Pekinga: Rusiji i Kini ne odgovara nuklearni Iran

Gospodine Tadiću hajmo početi od onog dijela koji možda i najviše zabrinjava javnosti, a to je stanje iranskog nuklearnog programa i mogućnost da Teheran posjeduje neku vrstu naoružanja ili mogućnost da ga napravi. Također se govori o mogućem korištenju tzv. prljave bombe. Kakvo je stanje na terenu i šta bi značilo korištenje takve bombe?

Dakle, kao prvo, koje je stanje na terenu to ne zna niko osim samih Iranaca. Možemo samo nagađati. Mi svi izvan. Znamo da je prošlo ljeto bio žestoki američki napad na sva iranska nuklearna postrojenja, pri čemu je oštećeno dosta toga, međutim niko zapravo pouzdano ne zna koliko je oštećeno i što je oštećeno. Naravno, gađana su samo postrojenja za koje se zna gdje su. Nisu gađane lokacije za koje ni Amerikanci ni Izraelci u Iranu ne znaju. Ono što je zanimljivo je to da je prošle godine Trump najavio da je uništeno sve, da bi ove godine rekao da je potreban novi napad radi uništenja iranskog nuklearnog programa. Tako da čovjek ne zna što je to kompletno uništeno prošle godine, da sada treba iznova uništavati ove godine. Dakle, što se tiče potencijalnog iranskog posjedovanja nuklearne bombe, ja smatram da Iran nema nuklearnu bombu. Ali da jesu pokušali doći do nje i to na jedan prilično subtilan način. Iran ima reaktor sa teškom vodom u Araku, kojeg su im 2006. napravili Rusi i taj reaktor može proizvoditi plutonij. To je sve skupa bilo pod kontrolom IAEA-a, Međunarodne agencije za atomsku energiju. Ako se dakle gorivo iz reaktora vadi i gorivo nestaje, ako nije jasan put goriva nakon njegovog korištenja, to odmah izaziva razlog za uzbunu, da se ne bi izdvajao plutonij izrade plutonijske bombe, gdje je potrebna mala količina nuklearnog goriva za kritičnu masu, svega kilogram i pol. Međutim, ako imaš plutonijsku bombu, moraš napraviti test. Ako napraviš test, svi znaju da imaš bombu, i onda dođeš pod sankcije kao Sjeverna Koreja. Alternativa tome je obogaćivanje urana u centrifugama, gdje onda u dijelu centrifuga možeš doći do 90% koje su ti potrebni za bombu, dakle obogaćenja urana do 90%, od čega možeš napraviti iransku nuklearnu bombu. Ovu bombu ne treba testirati. Ne trebaš provesti nuklearni test, ona sigurno radi. I tu je cijeli problem. Mi smo u 2015. imali sklopljen sporazum između Irana, s jedne strane, i SAD-a, Kine, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, a druge strane, gdje se jamčilo da će Iran nastaviti obogaćivanje urana, ali pod kontrolom IAEA-a, da ne dođe iznad obogaćenja od desetak posto, koliko je dovoljno za nuklearke. Trump je 2018. istupio iz tog sporazuma, nakon toga je 2019. istupio Iran. Niko izvan Irana ne može pouzdano reći je li Iran došao do potrebnog stepena obogaćenja ili nije. Ja ipak smatram da nije, jer to nije jednostavan proces. To je dugotrajan proces za zemlju koja prvi put u historiji pokušava postići nuklearno oružje. To je prilično skup proces, dakle, košta bar 50 milijardi eura. I to je proces gdje je uvijek problem da moraš imati kontinuitet naučnika. Ako se ti naučnici neprekidno ubijaju, ako se neprekidno razaraju postrojenja, nemaš dovoljan mir da možeš razviti nuklearno oružje.

U priču oko Irana su posredno od prije početka ratnih sukoba su uključene i druge nuklearne sile, ali i međunarodni faktori, poput Rusije i Kine. Trenutno šute, ali kakva može biti njihova uloga u svemu?

Dakle, nisam sasvim siguran koliko bi Rusiji odgovarao nuklearni Iran. Naime, Rusija se tu ponaša na vrlo sličan način kao i SAD, kada se radi o širini nuklearnih arsenala jer njima to komplicira jednadžbu u slučaju opšteg nuklearnog sukoba. Dakle, hoće li se neka od nuklearnih sila postaviti na njihovu stranu, na protivnu stranu ili će biti neutralna. S druge strane, Kina također ima isti problem kao i Rusija. Oni vole imati Iran na vezi, kao izvor energenata, ali sad da bi im baš bilo jako zanimljivo da Iran bude nuklearan i da se s njim više ne može upravljati, to im isto ne bi odgovaralo. Kini u svakom slučaju odgovara da ovaj sukob traje što kraće, da se nastavi to gorivo kroz Hormuz. Rusija pak Iranu ne može pomoći nikako. Rusija je zaglavila do grla u Ukrajini, ne može poslati Iranu nikakva sredstva proturaketne ili protuzračne odbrane, a i ono što je poslala praktično ne funkcioniše. Pazite, prvog dana su se Amerikanci i Izraelci doslovno ušetali, usred bijela dana do iznad Teherana i bombardirali ciljeve. Šta je sa tim navodno nepobjedivim sistemima S-300 i S-400, koje im je dala Rusija? Ništa nisu reagovali.

Gospodine Tadiću, svjedočimo intenzivnim udarima na iransku infrastrukturu. Kako procjenjujete trenutnu vojnu moć Revolucionarne garde nakon ovih napada? Da li je njihova sposobnost odmazde trajno narušena?

Ne želim o tome spekulirati jer, ponavljam, opet niko od nas nema uvid u to što se događa na terenu i koliko je uništenja. Ono što možemo sa sigurnošću reći je to da se Iran pripremio za ovakav scenarij. To samo pokazuje kojom brzinom je nađena zamjena za vrhovnog vjerskog vođu Alija Khameneija, odnosno zamjene za sve moguće likvidirane dužnosnike s jedne strane. S druge strane vidimo zanimljivu taktiku Irana da tuče bez razloga arapske susjede u Perzijskom zaljevu sa raketama, da time isprovocira Amerikance da dio proturaketne odbrane dislociraju tamo radi zaštite svojih arapskih saveznika. I treće, nemojmo zaboraviti, mi cijelo vrijeme imamo posla mahom sa raketama, ali osim raketa Iran raspolaže i sa enormnim brojem dronova koje tek počeo koristiti i protiv kojih niko u Zaljevu nema adekvatnu odbranu. Dakle, ti problemi će tek eskalirati.

Koliko je očekivati da ovi udari dovedu do potpunog kolapsa vojnog lanca komandovanja u Iranu, ali bez kopnene invazije?

To je gotovo nemoguće. Ne postoji primjer u historiji gdje je došlo do promjene režima isključivo radi zračnih napada. Mislim, imate najbolji primjer, a to je još jedan režim koji je pokušao doći do nuklearnog oružja i koji je imao čvrsto pod kontrolom državu u kojoj je bio, to je Hitlerova Njemačka, koju se tri godine intenzivno bombardovao. Daleko intenzivnije od bilo čega što je u ovom ratu vidio i Iran. I nakon tri godine se u Njemačkoj nije kreirao nikakav opozicioni pokret. Dakle, nema šanse. Dakle, kad imate sistem koji 47 godina vlada, koji je uspio eliminisati svu opoziciju, teško je očekivati da će taj sistem doživjeti krah radi likvidacije nekoliko čelnih ljudi i to u situaciji kad ne postoji nikakva njihova zamjena. Kad Trump poziva Revolucionarnu gardu da se preda i položi oružje, ja bih ga pitao samo kome? Kome će to oni napraviti i zašto bi to napravili? Koji pritisak imaju da se to dogodi? Dakle, radi se o jednom ratu u koji je Trump uletio bez jasnih ciljeva, koji po meni može završiti ili relativno kratko nakon mjesec dana, gdje će onda Trump proglasiti pobjedu i početi sa pripremama za izbore za Kongres, ili će se ovo sve skupa razvući i pretvoriti u potpuni haos, nešto slično Iraku na kvadrat.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad