Jeste li se ikad zapitali kome sva ta književnost služi, čemu ona vodi, koga ona nadahnjuje, ko nju uopće konzumira? Je li književnost postoji da bi besposleni ljudi popunili prazne stranice, ili isto tako besposleni ljudi popunili svoje vrijeme čitajući, u najboljem slučaju i razmišljajući o pročitanom? Kakvo sjećanje sve može biti? Je li sjećanje moguće kontrolisati? Kako književnost pamti rat; s kakvim sjećanjem se na rat referira? S gorčinom, mržnjom, ovetoljubivošću, ili možda na sasvim drukčiji, za običnog čovjeka neobičniji način?