U izbjegličkom centru u Salakovcu kod Mostara, smještena su 33 korisnika, inače izbjeglice iz zemalja regiona i istočne Evrope. Ovaj izbjeglički kamp jedini je takve vrste u BiH. Iako sanjaju bolji život van granica naše zemlje, ovi ljudi trenutno nemaju alternativu.

Šaban je u BiH došao 2002. godine kada je pobjegao iz vojske. Sa suprugom koja je porijeklom iz Moldavije i četvero djece osam godina živi u ovom kolektivnom centru. U svoju domovinu se ne želi vratiti.

Izbjeglica s Kosova je kazao: “Ovo je moj drugi dom, sad ću uskoro nadam se dobiti državljanstvo, pa neki posao, stan da se konačno udomimo. Svi su mi vani, i kad dobijem državljanstvo ja se nadam da ću ići jer mi je cijela familija tamo.”

No treće zemlje cilj su i ostalim korisnicima. Siromašna BiH, kako kažu nije zemlja u kojoj bi željeli ostati.

Izbjeglica iz Makedonije, čiji je identitet također zaštićen je rekao: “Svi imamo nadu da idemo gore, svi bi voljeli da idemo, ali eto ta ćeš ostali smo ovdje 15 godina i ovdje nam je lijepo.“

Kroz kamp je od njegovog otvaranja još prije 16 godina do danas prošlo više hiljada osoba. I najveći broj njih je već napustio BiH. Šanse da odu treće zemlje za ovaj mali broj osoba koje su još uvijek ostale u Salakovcu po svemu sudeći su minimalne.

I dok u izbjegličkom centru sanjaju o trećim zemljama, samo nekoliko metara dalje u tranzitnom centru sanjaju o dostojnom domu. Šest porodica, državljana BiH, s područja Republike Srpske, tokom rata došli su na područje Federacije. I danas su tu, prepušteni sami sebi, gladni i bez stalnih primanja. Bore se za opstanak. Među njima i 24-godišnja Mirsada. Na fakultet je roditelji nisu mogli poslati iako je bila odlična učenica ekonomske škole.

“Nisam imala sredstava, slala sam razne stipendije i za Sarajevo i više me koštalo to slanje nego što mi je iko išta odgovorio. Sad sam sama ovdje što se tiče djevojaka, ali Bože moj valjda će biti bolje“, istakla je Mirsada Sukić.

Hrana koju dobivaju dovoljna im je samo za deset dana. Haris i Halid nekad i po više dana nemaju komadić hljeba. Njihova nena Emina nam priča kako njena kći jedva jedva spaja kraj s krajem.

“Ona mora tražiti od nemila do nedraga da preživi s djecom. Samo supu jedu i hljeb, nekad nemaju ni hljeb, imaju rižu u to im je dosadilo više“, kazala je Emina Behramović.

Iz Uprave za prognane i izbjegle kazali su nam da se ovim ljudima nudio alternativni smještaj, ali nisu željeli prihvatiti.

“Jedan broj ljudi naročito iz kampa Tasovčići kojima smo nudili da se vrate na svoja prijeratna ognjišta, oni su željeli da im se nađe smještaj na području Opštine na kojoj se nalaze”, rekao je Kemal Isaković, direktor uprave za prognane i izbjegle HNK.

U toku je izgradanja 48 stanova za raseljene osobe i povratnike koji žive u kolektivnim centrima i alternativnim smještajima, a kako kažu korisnici ovog centra nadaju se da će nešto od toga pripasti i njma jer sve što žele je da sebi osiguraju dostojan krov nad glavom.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.