Sarajlija je, nakon završene srednje škole, počeo postiti svaki dan i klanjati za godine kada to nije radio. Pustio je bradu i išao u Fahdovu džamiju u sarajevskom naselju Alipašino Polje.

Autori: Denis Džidić i Džana Brkanić/Detektor.ba

“Tamo je bilo puno te braće s kojima sam se upoznao i počeo te neke aktivnosti. Išao sam u Briješće, u njihov džemat, na predavanja. Odozgo ih je većina otišla u Islamsku državu”, kaže 31-godišnjak, koji se četiri godine posvetio radikalnom islamu.

Sličnu sudbinu ima i tada 19-godišnjak na drugom kraju BiH. Nakon “par problema” s drogom, napušta porodičnu kuću, pušta bradu i počinje da govori o ratištima u Siriji.

“To je moj najveći strah – da će otići u rat i da se neće vratiti, jer se niko nije vratio”, kaže njegova majka, ističući da joj je pričao kako su ga vodili negdje kod Zvornika i naučili da rukuje oružjem.

Porodica u Zenici se također borila da maloljetnu kćerku izvuče iz ralja radikalnog islama.

Prema sigurnosnim agencijama u BiH, u proteklih nekoliko godina se, nakon radikalizacije, oko 200 osoba otišlo boriti u Siriji i Iraku.

Prosječna dob ljudi koji su otišli na ratište jeste 27 godina, a među njima je oko 80 maloljetnika.

Zbog pokušaja, kao i odlaska na ratišta u Siriji, Tužilaštvo BiH je optužilo dvadesetak osoba. Neke od njih su priznale da su išle na strano ratište s ciljem da pomognu braći Sirijcima jer su oni pomagali BiH tokom ratnog perioda.

S druge strane, stručnjaci navode da stvarni uzroci odlaska mladih iz BiH na strana ratišta jesu osjećaj beznadežnosti, kriza identiteta, poniženost i porodični problemi.

Iz ljubavi u radikale

Srednjoškolac u Sarajevu prije desetak godina samo je razmišljao kako će otići na dernek, koncert, uživati alkohol i opojna sredstva. Zbog nedostatka novca, po završetku škole počinje raditi kao konobar i tu upoznaje svoju buduću suprugu.

“Djevojka me je uvela u svijet islama. Oženio sam se pred braćom. Prisupio selefijskom pokretu i postao vrlo brzo jako radikalan”, prisjeća se Sarajlija, naglašavajući da radikalne ideje nije počeo slijediti radi droge ili neimaštine, već isključivo iz ljubavi.

Iduće četiri godine ide u džamiju, klanja, posti… Ide na predavanja. Viđa i oružje koje neki od pripadnika selefijskog pokreta nose, kako su rekli, radi zaštite.

“Većina njih koji su nosili oružje, danas je završila u Siriji. Neke od njih što se javljaju iz Sirije, poput Bajre Ikanovića, znao sam odatle. Išao sam i kod Nusreta Imamovića na predavanja, on je bio glavni u Maoči. Sad je u terorističkoj grupi u Islamskoj državi”, kaže on.

U Siriju se spremao prošle godine i 19-godišnjak iz sjeveroistoka BiH. Nakon završetka srednje škole nije mogao naći posao i imao je “par problema s drogom”.

“Jednu noć je došao i rekao da hoće motor. Tu smo se posvađali. Otac mu je rekao da ne može. Prvo posao pa motor. Tada je otišao od kuće…”, prisjeća se njegova majka.

Iz sela, u kojem su većinom selefije, kako je pojasnila majka, “namamili su ga na motore” i pustio je bradu. Porodica je htjela da se on zaposli i da kupi motor s papirima. S druge strane, on im je odgovarao da mu ne trebaju papiri jer njih “policija ne smije da zaustavi”.

“To više nije bilo simpatično. Počeo je da govori oko ratišta, oko Islamske države, i onda smo shvatili da moramo nešto da radimo”, kaže majka.

Odlučili su, prema njenim riječima, da se bore. Izmolila ga je da se vrati kući i onda se obratila policiji. Iako mladić nije počinio nikakvo djelo, policija pristaje svakodnevno da obavlja razgovore s njim. Uz to, njihovoj kući dolazili su “učeni ljudi” koji su govorili protiv radikalizma.

“Našao sam mu neki posao i zamolio ove starije ljude da pričaju s njim. I mi smo pričali s njim. Ja sam mu stalno govorio: ‘Nađi mi i jednu Božiju knjigu da kaže da smiješ ubiti nekoga, nema toga…’”, priča otac.

Nakon određenog vremena, kažu roditelji, njihov sin je prestao govoriti o odlasku na strana ratišta. Našao je djevojku i okrenuo život u drugom smjeru.

Život u drugom smjeru okreće i Sarajlija, ali postepeno. Kada se više skoncentrisao na fakultet i posao, imao je sve manje vremena da ide do Fahdove džamije. Nakon određenog vremena, kako je kazao, uvidio je da su ljudi koji su dolazili u tu džamiju jako povodljivi.

“Jednostavno, nisam mogao da budem pokraj ljudi koji su tako povodljivi. Svelo se na to da vjeruješ nekome jer ima bradu ili je pokriven. Moja logika tako ne funkcioniše. Onda sam donio odluku da iziđem iz toga”, kaže on, ističući da je njegovim roditeljima “laknulo”.

Udaljio se i od supruge jer je ona “željela ostati dio tog svijeta”. Razveli su se.

Nakon utjecaja određenih osoba, 15-godišnjakinja želi da napusti školu. Imala je radikalna razmišljanja do te mjere da je smatrala da je odabrana od Boga da promijeni neke stvari i da je njena zadaća da nauči što više iz vjerskih knjiga i samim time “svjedoči protiv svoje porodice na Sudnjem danu jer imaju mnogo grijeha”. Njena porodica se obraća nevladinoj organizaciji “Medica”.

Kletve, uvrede i prijetnje

Lejla Heremić iz “Medice” pojašnjava da je rad sa ovom djevojkom bio težak – sa puno otpora svemu što joj je bilo predloženo, uz napade bijesa.

“U razgovoru je često svoj bijes usmjeravala ka onima koji su je izdvojili iz takvog društva, shvatajući ih kao njene neprijatelje. Agresivnost se ogledala u prijetnjama da će im nešto uraditi kada ih sretne, klevete, uvrede i slično. Bio je zaista izazov uspostaviti povjerenje i komunikaciju s djevojkom”, prisjeća se Heremić.

Uz svestran pristup, djevojka je prestala pokazivati bijes prema ljudima koji su joj bili spremni pomoći.

Heremić ističe da je potrebno razgovarati o problemu radikalizacije mladih i preventnim aktivnostima.

Sociolog Ivan Šijaković smatra da je u BiH sistemski nestao rad s mladima, kao i njihovo usmjeravanje ka pozitivnom, korisnom i moralnom radu i ponašanju.

“Mladi su potpuno zaboravljeni i prepušteni ulici, samoći, siromaštvu i samovoljnom ponašanju. Nema više nikakvih oblika kontrole. Sve se toleriše, opravdava… Nema ukazivanja na pozitivne vrijednosti, dobrih primjera”, kaže Šijaković.

Teolog i magistar međunarodnih odnosa Osman Softić smatra da u BiH mladi osjećaju da nemaju šansu.

“Neki od njih nemaju obrazovanje koje treba da imaju, u određenim mjestima nemaju adekvatne resurse. Postoje i nekada privatni razlozi, porodična dešavanja i, vrlo karakteristično, osjećaj poniženosti. Oni pokušavaju naći spas i pronaći smisao života, pripadnosti”, kaže Softić.

Nezaposlenost među mladima u BiH, prema izvještaju Svjetske banke za jugoistočnu Evropu, najviša je u regiji – 57,9 posto. Prema indeksu percepcije korupcije “Transparency Internationala”, BiH prijeti “potpuno urušavanje sistema”, a trenutno bilježi veći stepen korupcije u odnosu na sve zemlje regiona.

Sarajlija koji je promijenio način života kaže da ne zna da li bi otišao u Siriju da je još uvijek član selefijske zajednice.

“Ja se nadam kada bih i otišao, da bi to bilo iz radoznalosti. Ali ove stvari što rade, to je Bože sačuvaj. Ne mogu sebe stvarno tamo zamisliti, ni kad sam najluđi bio”, kaže on.

Zbog ovakve situacije, upozoravaju stručnjaci, potrebno je da institucije policije, centri za socijalni rad i tužilaštva prepoznaju problem i rade na kažnjavanju osoba koje promoviraju i potiču druge na radikalna razmišljanja.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.