Mirela je rođena u junu 1988. godine. Rodila se u Sarajevu, i čitav život je provela u Sarajevu. Naglašava da voli ovaj grad, voli ljude u njemu i tu je kako bi to i pokazala.

“Ovih dana je puno lakše mrziti. Lakše se uklopiti u masu koja mrzi, jer je to nekako opšte prihvaćeno, što ne znači naravno da je to ispravno. Štaviše, prema mom mišljenju, to je suprotno. To je neispravan i pogrešan izbor. Ali danas je puno lakše vladati masom, ako ih zatupite da oni drugi vas mrze, pa je red i vi njih mrzite. Jer što bih ja zaboga ja voljela nekoga, ko mene mrzi.“

Tako je govorila Mirela Geko, aktivistica, borac za ljudska prava i prije svega sjajna osoba.

Imala je četiri godina kada je rat u BiH počeo, i u sklopu tih nesrećnih okolnosti, 1993. godine bila je teško ranjena. Međutim tog dana, Mirela je dobila još jedan, puno veći ožiljak. Izgubila je sestru Elmu. Od tog dana pa do danas je prošlo 23 godine i Mirela kaže, da je uprkos tome, danas osoba kakva jeste, najviše zahvaljujući njenim roditeljima, koji su i njeni lični heroji.

„Nakon par mjeseci, saznala sam tu istinu, da moja sestra nije preživjela. Ja sam bila u bolnici, i tata je, nakon nekog perioda kada sam ja bila bolje, došao da mi kaže da sestra nije više među živima. Ja u tom trenutku stvarno nisam imala emotivnu reakciju, jer sam bila dijete. Ja sam tati samo rekla, pa dobro tata s kim ću se ja igrati?“

Mirela ponosno govori kako njeni roditelji ni u jednom trenutku nisu rekli „Eto mi ćemo kazniti one koji su to uradili“, nego da su vjerovali da postoji sistem i sudovi koji će dokazati zločine.

„Djetetu od pet godina, objašnjavati na taj način, kako su oni radilii, porodičnu tragediju je meni nevjerovatno . I zbog toga shvatam, koliki su oni heroji“

Iz djetinjstva se Mirela rado prisjeća da je u osnovnoj školi imala najboljeg prijatelja Aleksandra, s kojim se družila i u osnovnoj i u srednjoj školi i na fakultetu i koji joj je na kraju bio pratilac na maturi i u osnovnoj i u srednjoj školi. Nije vjerovala u razlike takvog tipa. Vjerovala je da je na svim stranama bilo Mirela koje su ranjene i Elmi koje su poginule. I da će za to neko morati odgovarati.

„Dijete od dvije i pol godine je dijete od dvije i pol godine. Jer sigurna sam da dijete od dvije i pol godine, nikome nije moglo načiniti zlo.“

Priča o aktivizmu je kod Mirele počela da se priča spontano. Kroz smijeh govori kako je uvijek imala želju „ispravljati krive Drine“ i kako su joj stvari koje nisu bile opšteprihvaćene u BiH društvu dugo vremena, njoj nisu bile normalne. I tu naglašava značajnu ulogu svojih roditelja, koji su joj uvijek bili podrška, i koji su je, kako kaže, naučili da ljude djeli na ljude i neljude i da se tu priča završava. I polako je svoj aktivizam ispoljava kroz Vijeće Mladih Novo Sarajevo, da bi 2013. godine počela aktivno da sarađuje sa OSCE-om, kroz program koalicija za borbu protiv mržnje, i kao predsjednica koalicije „Zanemari razlike“. I onda je polako počela shvatati da se pronalazi u nevladinom sektoru i da na taj način može ostvariti impakt na zajednicu u kojoj živi.

„Ja vjerujem da možemo živjeti u normalnom društvu i normalnoj zajednici. Jer vjerujem da osoba koja je jednom u životu čula metak i koja je jednom bježala u podrum da se sakrije, ne želi da se nikad nikome ponovi taj prokleti rat.”

U svom radu kaže da je najponosnije na svoj tim ljudi, koji je od samog početka bio tu uz nju. Naglašava da su oni uradili sve dobre stvari zajedno sa njom i da oni zaslužuju puno veću pažnju od nje.

Prisjeća se ipak, kako nije uvijek sve bilo sjajno i kako je često nailazila na nerazumjevanja okoline za priče koje nisu u skladu za opšteprihvaćenim normama u društvu. Nekoliko puta je javno bila prozvana kao zaštitnica LGBT populacije, a dobijala je i lične prijetnje putem društevnih mreža.

„Bilo je ružnih iskustava. U jednom trenutku, na jednoj facebook stranici se pojavio moj profil, gdje sam okarakterisana kao zaštitnica svih LGBT osoba. I tu su pozivali su na činjenje svih najgorih krivičnih djela. I u tom trenutku nije svejedno. Nimalo se lijepo čovjek ne osjeća. Jer znaš da tamo negdje, preko deset hiljada budala je lajkalo tu stanicu, i da je deset hiljada ljudi vidjelo tvoj profil i tvoju fotografiju.“

Uprkos prijetnjama i javnoj prozivci, Mirela je nastavila da radi stvari koje je radila prije, najviše zbog toga, jer je iz tog neugodnog iskustva shvatila da ovakve reakcje ljudi ne dolaze tek tako, i da je na „pravom putu“.

„Onda sam shvatila da, ako će neko mene zbog nečeg dobrog što radim, da napadne, pa neka uradi to. Ja vjerujem u zakone, ja vjerujem u pravo i pravdu i nekako vjerujem da bi osobe koje bi to uradile, morale odgovarati.“

Kao svoj pokretač i motivaciju navodi svoj lokal-patriotizam. Zadovoljstvo joj pričinjava kada vidi mlade ljude koji vjeruju u svoju sredinu i u BiH, i naglašava kako upravo zbog tih mladih ljudi, i mladih koji će doći i koji dolaze, vrijediti raditi dobre stvari i pričati pozitivne priče.

Iako u Bosni i Hercegovini aktivizam nije propoznat kao značajan segment zajednice, postoje pojedini momenti kada se lideri i njihov rad prepoznaje od strane zajendice, od strane vlasti i države u cjelini. Tako je Mirela bila jedna od dobitnica nagrade „Anonimni lideri“ koja je dodjeljena u sklopu 3. konferencije Platforme dijaloga, a koju su dodjelili članovi Predsjedništva BiH. Na moje pitanje „Zašto anonimni?“, Mirela odgovara da vjeruje, da svi dobitnici te nagrade, trude se da sebe ne stave u prvi plan.

„Nikada nam nije bitno da mi budemo ti koji se ističu. Nismo mi važni. Važni su ljudi za koje se borimo.Nije važno da li stoji Mirela iza toga ili neko drugi. Stvarno to nisu važne stvari. Važne su promjene koje želimo izazvati u društvu.“

Rezultati koje je iza sebe ostavila, govore puno više od riječi. Mirela je bila inicijator akcije u sklopu koje je Nogometni savez BiH, prihatio da se na utakmicama čita poruka protiv mržnje, koju je UEFA usvojila. Kaže da se prvi put poruka protiv mržnje pročitala na jednom EUFA kvalifikacionom turniru za žene, zahvaljujući žensko nogometnom kluvu SFK 2000. Nakon toga je Nogometni savez pristao da to učestvuje u akciji.

Za mržnju, Mirela kaže, da je sama po sebi destruktivna emocija, ako se gleda sa psihološkog aspekta. Ona sadrži u sebi od ljubavi, strah, izaziva gađanje. Ali to je jedina emocija koja nas same uništva, a zašto bi onda sami sebe uništvali? Jer osobe koje mrze, iz straha nekog, prema drugima, tu emociju stvaraju sami sebi.

„Od rata je prošla 21 godina i mislim da je puno toga već trebalo da se promjeni. Djeca koja su rođena poslije rata su punoljetna, imaju pravo glasa. Imaju pravo da izađu na izbore i da glasaju. Imaju pravo formalno na svoj prvi izbor. Ali, moje mišlljenje je da upravo te osobe i ti mladi ljudi treba da kažu, moj izbor je da živim u miru. Pustite mladim ljudima, koji su jako, jako sposobni, da oni vode riječ. Pitajte ih, ako već ne želite da im prepustite da vode. Ne zaboravite da su nas upravo stari uveli u rat. I uvijek je to tako. A rat je samo rijetkima brat.“

Mirela nastavlja da radi ono što je do sada radila. Njena ispiracija su mladi sa kojim sarađuje svakodnevno i o kojima će se u budućnosti, po ulici, pričati neke nove, pozitivne priče.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.