Prije 24 godine braneći prijatelja Bošnjaka, od četvorice vojnika Vojske Republike Srpske, Srđan Aleksić podlegao je od zadobijenih rana. Otac Rade, u januar 1993. na smrtovnici je napisao “Umro je vršeći ljudsku dužnost”.
Srđanov otac Rade šeta Trebinjskim ulicama i priča nam o vrlinama svog sina. Sportista, glumac, čovjek. Volio je muziku, živio boemski, ali u svakoj situaciji bio je zaštitnik slabijih. Izdigao se kaže iznad tog vremena i nasilju se suprotstavio ljubavlju i humanošću. I danas je Rade preplavljen osjećajima bola, tuge, ali i ponosa.
“24 godine, danas bi njegovo dijete moglo imati 24 godine, moje unuče. To je nešto što potjera suzu na oko, ali kad posmatram koliko je naroda prihvatilo Srđana, nije to poštovanje ja to posmatram da Srđana smatraju kao nešto svoje”, kaže Rade Aleksić, Srđanov otac.
Upravo takvim ga možda I najviše smatra Alen Glavović kojem je Srđan usred ratnog ludila na trebinjskoj pijaci, Trgu slobode, spasio život. Danas živi u Švedskoj, no to mu nije prepreka da svake godine obiđe Srđanovog oca i ode na groblje.
“Najgore je što je on poginuo, a ja sam živ. Moram da se borim s tim i da idem dalje, ali ipak najgore je njegovom ocu koji se bori s tim. Ali ja dođem i posjetim grob i to mi je dužnost dok sam živ”, ističe Alen Glavović.
Umro je od posljedica udaraca četvorice napadača, koji su nosili istu uniformu kao i on. Trojica vojnika koji su prekinuli Srđanov život osuđena na po 28 mjeseci zatvora, dok je jedan poginuo na ratištu. U rodnom gradu na njegov čin većina gleda s dužnim poštovanjem.
Anketa
– To je plemenita akcija i to bi svaki normalan čovjek napravio. I meni su Bošnjaci u dva slučaja spasili život.
– To je lijepo bilo što je dao svoj život za komšiju, prijatelja, za druga, ali ne daj Bože nikom više da se desi.
– Pa ko bi to uradio, malo je takvih ljudi, pogotovo jer je u pitanju druga nacionalnost.
No bilo je i onih koji su izbjegavali govoriti o njegovom djelu.
Srđan je posthumno odlikovan i brojnim priznanjima, ali ne i u rodnom Trebinju. Srđanovo ime nose ulice u Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Podgorici te prolaz u Novom Sadu. Ipak, ulicu i spomenik još nema u rodnom gradu. A da li će neka ulica nositi ime Srđana Aleksića i podsjećati na civilizacijski čin mladića koji je stradao braneći prijatelja, odlučit će gradska vlast.
Za taj odgovor ostali smo uskraćeni, jer se gradonačelnik nalazio na poslovnom putu. No ipak u Trebinju postoji sportska dvorana koja nosi njegovo ime. A da Srđan u Trebinju nema veličinu koju zaslužuje, mišljenja je njegov prijatelj Blažo Stevović. Kaže ovaj grad još se nije odužio Srđanu za herojski čin.
“Nije se ništa desilo u međuvremenu, nema ni ulice, ni spomen obilježja, ni svečane akademije koju smo mislili da pravimo, lokalne vlasti to ne dozvoljavaju iz samo njima znanih razloga”, napominje Blažo Stevović, Srđanov poznanik.
Otac Rade ipak zadovoljan što uspomena na Srđanovo djelo ostaje, iako prolazi vrijeme. Pod pojmom Srđan kaže želio bi da se vode razgovori o čovjeku, te da priča o herojskom djelu njegovog sina nastaviti oplemenjevati duše mnogih ljudi.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
