Emir Kusturica, proslavljeni režiser govorio je za N1 nakon dodjele "Velike nagrade Andrićgrada", koje su uručene Bori Đorđeviću i kineskom piscu Ju Huau. Govorio je o Jugoslaviji, njenom raspadu i uzrocima, o Sarajevu i da li bi se vratio u taj grad, o projektu Andrićgrada ali iznio je i mišljenja o Miloradu Dodiku i Bakiru Izetbegoviću.
Šta to vezuje dvojicu Boru Đorđevića i Ju Huaua, dobitnike nagrade u Višegradu?
To što vezuje njih dvojicu je visok kvalitet izražavanja. Andrićgrad je nastao kao nasušna potreba, da se jedan teritorij, koji je bio predmet takozvane ljubavi prema mržnji, gdje su ljudi jedni druge ubijali, za vrijeme Turske-Otomanske imperije s jeseni, kasnije u svjetskim ratovima, dobije jedan epilog u gradu koji želi, koliko god to nije uspio u okviru Federacije BiH, u okviru Republike Sprske i najvećeg dijela Hrvatske teritorije – uspio, a njegova namjera, koliko smo bili Jugosloveni, da budemo neko ko je posvećen miru, pameti i ljubavi – ali ne prema mržnji.
Emir Kusturica je govorio nekada da je Jugosloven, i da će umrijeti tako?
VEZANA VIJEST
Ja kada budem umirao, nikada neću izgubiti atribut Jugoslovena. Što se tiče temeljne, onog što se pojavljuje na Balkanu, kao vododelnica nacije, moja pripadnost hrišćanskoj kulturi, pravoslavnom korpusu ne šteti Jugoslovenstvu, jer ono je uvijek bilo živo.
Prvi koji je započeo ideju jugoslovenstva na Balkanu bio je Napoleon, stvara je ilirske provincije, imamo stavrnu potrebu malih naroda – jugoslovenskih, da stvore državu koja više ne postoji, ali da je ima u srcu, to ne može niko da izbriše.
Jugoslavija, u poređenju s onim što se desilo na terenu, i činjenicom da je George Bush stariji rekao da Amerika neće sklapati nijedan diplomatski odnos ni sa jednom republikom ako ne izađe iz Jugoslavije. Svi atributi su preslabi u odnosu na izjavu tadašnje najjače države, gdje njen predsjednik izjavljuje da nema budućnosti za države koje ne izađu iz Jugoslavije. Odgovor je više nego jasan.
Mnogima se taj njegov stav ne sviđa. Neki će reći da je izdajnik svog naroda?
To su istorijske neznalice. Razjedinjavanje južnoslavnskih naorda počinje dolaskom Napoleona, kada se iskomplikovala situacija na Balkanu. Kada su isijavanja autonomnih pokrajina – gdje su živjeli pravoslavni srbi i drugi, Napoeleon je smislio da preko Austrougarske zavađa južnoslavenske narode. Ideja evropska je bila da je jezik vezivno tkivo nacije, u praksi se pretvorilo da je religija vododelnica nacije. U daljem postupku razvijanja događaja koji potvrđuju ovo što ja govorim, od Prvog srpskog ustanka i Balkanskih ratova – imamo kontinuiranu potrebu srpskog naroda da se bori za slobodu, i drugih naroda.
Šta je sa osjećanjima onih koji govore da je izdajnik?
Čovječe božiji izdajnik čega? Hoćeš DNK da ti dam? DNK govori da mi je porodica došla 1800. godine iz Istočne Evrope. U svojoj krvi imam 12 posto keltske, šest posto pirinejske i 80 posto balkanske krvi. Prema tome, izdaja može da bude zločin koji ne zastarijeva za one koji pripadaju jednom korpusu, ali ja nemam nikakav problem sa muslimanima, imam problem sa ideologijom koju je nametnuo Alija Izetbegović, kao prototip zavađanja južnoslavenskih naroda, a koju je Napoleon započeo i koja se uspješno obavlja i danas. Favorizuje se albanski narod koji je faktor destabilizacije od Napoleona do danas. Kakve to veze ima sa izdajom?
Ja sam se iselio iz Sarajeva 1989. i od tada se nisam tamo vraćao izuzev par puta, kada sam htio da pomognem jednoj ideji koja se zvala multietnička Bosna i Hercegovina, koja je propala na izborima tako što je mesar tukao Avdu Sidrana koji je govorio da je on multietnički Bošnjak.
Pitanje je bilo da li ću da živim u Oklahomi ili na nekom grčkom ostrvu ili da se vratim ovdje i da na neki način u skladu sa mojom ideologijom stvaram ideju o filmu, o zajedničkom životu i pokušajum da se pacifikuje jedan prostor.
Da li je to sve utopija?
Možda i jeste, jer ona nema snagu tržišnog, liberalnog kapitalizma, koji daje utržak, što bi rekli Hrvati, nego se samoodražva zahvaljujući toj ideji što se tu pojavljuju tipovi koji u svjetskoj kinematografiji i književnosti čine svjetski vrh.
Da li će Emir Kusturica doći u Sarajevo?
Rado bih došao, ali u Sarajevu nemam praktično – ne dijelim mišljenje ljudi koji tamo stvaraju javno mnijenje. Tu postoji veliko neprijateljstvo prema Republici Srpskoj, koje je nastalo iz tog vezivnog tkiva ljubavi prema mržnji, a s druge strane, ljudi koje viđam u svijetu, a koji su iz Sarajeva, oni svojim govorim i načinom izražavanja potpuno nadomješćuju moj dolazak tamo, a koji bi mogao da bude fatalan. Ali i kompromisan. Čovjek ide tamo gdje ga vole, a imam osjećaj da je u toj dolini zatvorena jedna ideja o meni koja je s jedne strane nepomirljiva, s druge strane i opasna.
Šta je uzrok toga, politika ili…?
Rekao sam ti da je pitanje neznanja određujuće u BiH. Ako u knjigama stoji da je Napoleon počeo u vrijeme Osmanske imperije da zavađa narode, i da su velike sile istresale svoje đubre ovdje, i da je jedan narod među narodima imao najjači poklič za slobodom. 1912. su iz Hrvatske dolazili da vide prvu slobodnu balkansku slavensku državu, koja je imala poteškoće da se održi i razlog je to zašto je je ušla u veliki rat.
Ako neko misli tim tragom i vjeruje da je svaki pedalj koji je na sjevernoj obali Dunava i na koji dođu Rusi opasan po njih, a drugi mali narodi se slažu s tim, postoji osnovno neslaganje oko funkcija koje su poremećene. Možda je to jedini razlog zašto su ta mišljenja neuskladiva.
Tvoje Jugoslovenstvo, ako insistiraš na njemu, ono može da postane i evropski regionalizam, a to je zamjena za tu ideju. To je koncept nove Evrope koji ne uspjeva. Zato šzo neiskorjenivi tragovi ljubavi prema mržnji o kojima je pisao Andrić i potpuna restauracija histerije koja dolazi iz grada u kojem ti živiš.
A ko je danas Napoleon, ko su Napoleoni? A ko je Ivo Andrić?
Velike sile su uvijek bile fokusirane na Balkan kao granično područje. Ono se pomjeralo od Krajine do Drine, međutim, rijeka Drina, u njoj mogu da se nađu rimski novci, ne samo Napoleona. Svaki pohod na istok podrazumijevao je prolazak ovde. Sarajevo je grad koji je nastao turskim nadiranjem prema Evropi, je u stvari mjesto koje na neki način, što zbog topografije i ljudsih osjećanja je prihvatilo taj orijentalni duh, i to je nešto što ja osjećam u svojoj krvi. Potoji vrsta melanholije koja struji mojim tijelom i razumijevanje koje dolazi do paradoksa na isti način. Kada se pojavi istoričan iz Turske, on dođe i i kaže da je Mehmed-paša Sokolović, zvani Bajo, srpskog porijekla, a ovdje postoje naučnici koji doktoriraju u Novom Pazaru koji tvrde da je on bio musliman i da nikakve konverzije nije bilo.
Ideja o zajedničkom jeziku je divna, ali to bi onda morao da bude jedan narod. Ali ishod ideje da je religija vododelnica nacije, a ne jezik, nažalost, mogla je da se završi jednim jezikom, koji se sad cijepa na četiri-pet jezika, što je zatiranje jedne vrste kulture.
Da li je moguće stvaranje nove Jugoslavije, makar u obliku carinske unije?
Probala je Evropa i Amerika da napravi samostalne republike, sve su to manje-više države koje ne sadrže viškove, i koje do prirodi stvari, do Bushovog govora, je zapravo moguće ekonomski reorganizovati, što nije uspjelo emocionalno. Nemam ništa protiv toga da se ekonomije zemalja unaprijede, iako nisam fanatik, i ne mislim da ekonomija rješava sve probleme. Ovdje su emocije i sentimenti na udaru i ne dozvoljavaju ljudima da žive mirnije.
U toliko Andrićgrad postoji u mjestu, gdje je ta vododelnica suprotstavljenih etničkih grupa, moglo da se univerzalizuje preko Kine, preko Rusije, preko Amerike i svih onih koji će ovdje dobijati nagrade, šetati gradom koji govori o renesansi i svim periodima istorije koje je evropska civilazacija trpila, a mi nažalost nismo.
Emir Kusturica je ranije rekao da nije dobar za političara, zbog naglog karaktera, kontroverze. Blizak je sa političarima, konkretno sa Miloradom Dodikom. Šta misli o njemu?
O Miloradu Dodiku mislim sve najbolje. Republika Srpska predstavlja zalog u kojem će jedna kultura opstati, a sve kultre treba čuvati jer one štite male narode od nestanka.
Milorad Dodik koji je pomgao gradnji Andrićgrada, je čovjek čija energija i ekonomske soposobnosti nadilaze njegove suparnike na teritoriji BiH.
A šta misli o Bakiru Izetbegoviću?
Ja o njemu nemam formirano mišljenje. Imam ideju o djelovanju koje je u odonsu na mene bilo problematično, i problematično za njegov narod. U okviru svojih ovlaštenja, on se suprotstavlja, kao što je njegov otac mogao da da aspirin drugim narodima i stvarno stvori multietničku BiH, a ne da njegovom sinu ostaviu da folira da živi u tome, a živi u potpunosti suprotno. I od početka tog rada se dešavalo ono što je meni Dobrica Ćosić rekao nakon sastanka kojeg sam ja organizovao, da se on (Ćosić) i Alija Izetbegović dogovorili o premiještanju naroda. Ako krene rat u Hrvatskoj, da se muslimani premjeste da žive sa muslimanima, a Srbi sa Srbima. Nikad tu nije bilo riječi o multietničkoj Bosni, o zajedničkom životu…
Skrivena tendencija da jedni žive zajedno, a ovi drugi da ne budu dio toga. Vi živite u jednom isfoliranom manevru koji na površini govori o multietničkom, a on u svojoj osnovi – čovjek koji stoji na vrhu muslimanskog naroda nije takav. Oni bi da apsorbuju i asimiliuju, a nikako da realizuju suživot.
Njegova predviđanja o tome šta će se dogoditi na ovim prostorima?
Svijet je čudan. Poslije Francuske revolucije se dešavalo da je ruski car paktirao sa Turcima. Kada se Napoleon spremao da osvoji Rusiju, u to vrijeme su dva-tri puta Rusi i Turci paktirali. Sada vidimo na djelu, prošao je kanal kojim teče gas iz Rusije prema Turskoj, što je bilo predviđeno. Jedna etapa je završena. Sve se nadam da će turski uticaj koji je rukovodstvu bosanskih muislinmana bio veći nego što je ruski na Srbe, jer rusi nikada ovdje nisu vladali, sve se nadam da ideja o Rusko-turskom prijateljstvu može da primiri ideju – što će bit teško, jer su Bosna i Srbija poprište djelovanja obavještajnih službi. Sve se nadam da je ono što je u Rusiji postignuto, da pravoslavci i muslimani žive u miru, da bi se moglo da desi i u budućnosti.
U 18. vijeku ti sukobi i patkiranja su završavala ratovima, krimskim ratom. Ja se nadam i činit ću sve da rata ne bude. Ja sam čovjek koji u miru može da simulira energiju koja je ratna, rat je poguban. Nisam dobar za rat. U Srbiji sam govorio da ne treba slušati ove koji preko nevladinih organizacija buše državu, kakva god da ona bila, pa je onda ideja o Bosni ista.
Mislim da je sudbnonosni dogovor između pravoslavaca i muslimana, namjerno to govorim, jer je religija vododelnica nacije – nadam se da će naći načina, a evo ja ću napraviti prvi potez. Uskoro će na ulazu u Andrićgradu biti postavljena bista zagrljenih, oca Makarija, brata Mehmed-paše Sokolovića i oni će zagrljeni dočekivati ljude u Andrićgradu. Nadam se da može doći do takvog pomirenja.
Za kraj, o projektu Andrićgrada, posjećenosti…
Ovo je grad čija su djelovanja i turistička i kulturološka okačena na našem sjatu. Zluradost može da ih krivi. Mi imamo ozbiljan obrt od milion i 600 do milioni i 800 KM. Imali smo problem sa građevinskim dozvolama, stabilizovali smo se. Ja se nadam da će u budućnosti Višegrad postati banjski grad, i da neće biti silovanja, ni klanja ni bilo čega što je bilo karakteristika u prošlosti.
