U nekadašnjem izbjegličkom kampu Putovići, desetak kilometara udaljenom od Zenice, danas, 20 godina nakon rata, živi 19 porodica, odnosno 51 osoba.
Nakon zatvaranja kolektivnih i izbjegličkih centara po rješenjima resorne općinske službe, ovi drveni stamabeni objekti, sagrađeni još za vrijeme rata, sada su alternativni krov nad glavom za ukupno 19 socijalno ugroženih porodica.
Ferida Alibegović je ekipu Anadolije dočekala na koritu dok je promrzlim rukama prala veš, jer stanovnici kampa u svojim domovima još uvijek nemaju vode.
“Ovdje sam već 11 godina i stanje je katastrofalno, ali ko nas pita. Jednostavno živi kako znaš, jer za vlasti i sve ostale mi smo davno umrli“, ispričala je Ferida.
Mašine za veš nema, mora prati na ruke, pa čak i u hladnim zimskim danima kada su temperature ispod nule, a voda ledena.
“Snalazim se kako znam i umijem, jer moje troje djece mora da jede, narodna kuhinja mi je spas, ali, evo, ni u njoj hljeba nema“, kazala je Alibegović. “To je da Bogu plačeš“, nastavlja ova samohrana majka u suzama priču o životu i preživljavanju u nehumanim uslovima.
Razija Jazvir, u ratnim godinama je kroz šume napustila svoj Višegrad. Nakon svih strahota rata i izvođenja na strijeljanje, život se ovoj majci ni 20 godina poslije nije smilovao. Razija je majka dvoje djece, a 14 maraka dječijeg dohotka jedina su novčana primanja ove porodice.
“Imam 20 godina radnog staža, a penzije i socijalne pomoći ni na vidiku, jednostavno ništa. Imam bolesno dijete i u kampu sam 15 godina“, pojašnjava ova 60-godišnja Višegrađanka.
“Rado bih radila, bilo kakav posao, samo da pošteno zaradim i ne gledam hoće li mi ko pomoći. Kada vidim da se niko ne brine o nama, naprosto me obuzme tuga i jad, jer sa 14 marka dječijeg doplatka preživjeti se ne može“, priča Razija.
Muka stvara umjetnika
U jednoj od trošnih baraka živi i Izudin Merdić, koji je u kamp Putovići doselio prije deset godina iz rodnog Zavidovića. Pored invalidnine u visini od 150 maraka, da bi prehranio porodicu, Izudin je primoran i pored svoga invaliditeta baviti se raznim poslovima. Prije par mjeseci počeo je praviti spiralne vaze i lampe od novina, papira i kataloga, a nerijetko u svome radu zna dočekati i zoru.
“Vaze i lampe sam počeo praviti prije tri mjeseca, jer svaka zarađena marka je dobrodošla. Spiralne vaze pravim od novina, papira i kataloga, zarada nije neka, jer u Zenici ljudi nemaju baš mnogo novca, ali nadam se da će krenuti nabolje“, ispričao je Izudin.
Cijena jedne lampe je deset maraka, a vaze pet. “Neke od vaza i lampi pravim do zore. Sati i sati rada su potrebni, ali muka stvara umjetnika”, kazao je Merdić, koji je do sada prodao oko 20 vaza i lampi, a pored toga podigao je i voćnjak, u nadi da barem malo popravi katastrofalne uslove u kampu.
Primorani na život u kampu
Većina stanovnika kampa ima neku vrstu invaliditeta pa su tako primorani boraviti u ovom smještaju, jer za rad većina nije sposobna.
Elvis Sadrija, dvadesettrogodišnji je mladić i osamdeset postotni invalid. U kamp je doselio 2000. godine kad mu je u potpunosti izgorjela kuća.
“U kampu smo 15 godina, a morali smo doći, jer nam je kuća izgorjela. Otac je umro, a ja sam osamdeset postotni invalid tako da nismo imali puno izbora da se borimo za bolje“, ispričao je Elvis koji s majkom živi od jednokratne i socijale pomoći ali i od skupljanja i prodaje željeza.
“U grad neću da silazim, ipak mi je ovdje lakše preživjeti. Imam par koza, nešto se i posije pa bude malo lakše. Ove barake su pune vlage i nema čovjeka koji ovdje ne bi obolio”, pojasnio je Elvis.
13 godina spavanja na podu
O alarmantnom stanju u kampu ponajbolje svjedoči porodica Bajrić.
Trinaest godina u Putovićima ova porodica spava na podu i kartonima. Podovi su dotrajali, a strah od jakog nevremena i urušavanja baraka je konstantno prisutan.
“Muž i ja smo ovdje 13 godina sa svoje sedmero djece, na putu je i osmo. Posjete nas od Bajrama do Bajrama, donesu kurbana i onda godinu dana opet nigdje nikoga. Mi nikakve prihode nemamo, pa tako nijedno od djece ne ide u školu“, kazala je Alida Bajrić.
Razigrana i vesela djeca jedini su ukras ovog kampa. Iako žive u katastrofalnim uslovima osmijeha na njihovom licu ne fali. Njihovi staratelji rijetko se smiju i njihov osmijeh brzo zamijeni duboki uzdah.
