Kroz agoniju pronalaska nestalih članova obitelji, više od 20 godina nakon rata, još prolazi i Remza Šeta Hamzić. Njezinu bratu Omeru od maja 1992. godine gubi se svaki trag.

Kako ona, tako i njezin brat Omer: Bili su nekad stanovnici Beograda. On je živio na Vračaru. Ulica Šumatovačka. Radio je pri policiji. U Višegrad, iz čije okoline je bio rodom, dolazio je – kaže njegova sestra – u više navrata. Tog 29. maja 1992. godine posljednji put.

S prijateljem je krenuo spasiti preostale članove svoje i njegove obitelji. Put Beograda krenuo je osobnim automobilom. Neki su – među kojima nije bio – krenuli dva sata ranije autobusom. Stigao ih je, kasnije će se ispostaviti, ratni zločinac Milan Lukić.

“On je vratio Kurspahića u autobus i rekao – vi produžite, ja ću se pobrinuti za njih. I od tada nema ništa. Od tada nema nikakvog traga”, rekla je Remza Šeta Hamzić.

Sestra Remza sumnja i u Omerove školske drugove. Bili su i oni, kaže, na rampi u Dobrunu.

“Očigledno njegovi školski drugovi nisu mu dali dalje. To su bili ljudi koji su ga poznavali – Novakovići, Indžići. To su ljudi koji i danas žive tamo, a mi nemamo snage ništa individualno uraditi po tom pitanju.”

Ipak, ne odustaje od potrage. Nada se, kao i brojni drugi koji ne znaju u kom pravcu je sudbina odvela njihove najmilije. Ona danas živi u Sarajevu. Bratova supruga sa djecom u inozemstvu. U Beograd, gdje se školovala i nekad živjela, od rata nije kročila. Ipak, mržnjom nije ispunjena. Naprotiv.

“Ovdje sam radila, ali sam najljepšu mladost provela tamo. Beograd jako volim, bez obzira na sve. Nisam imala priliku otići, ali bih voljela, iako s nekom dozom tuge. Imam još prijatelja tamo.”

Distancu koju ima nije sama birala. Između ljubavi i mržnje, Remza – unatoč činjenici da za bratove kosti još ne zna – bira ljubav. Bespogovorno. Bezuvjetno.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.