Ovih dana je obilježena 25. godišnjica djelovanja Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) u Bosni i Hercegovini. Ostvarivanje jednakopravnosti svih naroda i građana koji žive u BiH, ali i prevazilaženje podjela među Hrvatima, posebno vještački nametnutih u zavisnosti od područja na kojem žive, jedan je od prioriteta u radu ove nevladine organizacije. Za novog predsjednika je izabran Marijo Pejić iz Sarajeva, koji govori o radu HNV-a, organizacije koja je pored ostalog i dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, 2011. godine.
RSE: Šta su ključni rezultati Hrvatskog narodnog vijeća u dosadašnjem radu?
Pejić: Hrvatsko narodno vijeće (HNV) osnovano je u ratnom Sarajevu 1994. godine, kada je održan prvi Sabor Hrvata BiH u sarajevskom hotelu Holiday Inn. To je bio povijesni događaj i nakon toga zaustavljeni su krvavi sukobi između Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Može se reći da je HNV inicirao Vošingtonski sporazum, zahvaljujući prijedlogu koji smo tada ponudili međunarodnoj zajednici došlo je do tog sporazuma, nakon kojeg je ugašena paradržava “Herceg-Bosna” i stvorena Federacija BiH u okviru države Bosne i Hercegovine.
HNV cijelo vrijeme, prvo na čelu sa Ivom Komšićem, potom sa fra Lukom Markešićem i sa Marinkom Pejićem, to su tri dosadašnja predsjednika, oduvijek se borilo za cjelovitu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, cjelovitu državu svih građana, po mjeri čovjeka, po mjeri građana, da svaki građanin Bosne i Hercegovine bude ravnopravan na cijelom njezinim teritoriju. To su osnovni ciljevi HNV-a i u tom pravcu će ova organizacija djelovati i u budućnosti.
RSE: Svjedoci smo stalnih pokušaja iz HDZ-a BiH da se Hrvati dijele na “legitimne i nelegitimne”, na one koji manje ili više vrijede, posebno gledajući na dio BiH iz kojeg dolaze. Koliko je to opasno?
Pejić: To je opasno i nažalost to traje od rata u BiH, kada je nastala ta podjela na bosanske i hercegovačke Hrvate, na “legitimne” i “nelegitimne”. Dakle, doista postoji različitost interesa bosanskih i hercegovačkih Hrvata, međutim, ništa se posljednjih godina nije na tome radilo. Politika je još više produbila tu razliku, ne radi se na harmoniziranju odnosa između bosanskih i hercegovačkih Hrvata, zanemaruje se činjenica da u Bosni još uvijek živi veći broj Hrvata nego u Hercegovini. Zatim, sva mjesta u državnim strukturama rezervirana su, ne isključivo, ali u većini slučajeva, za Hrvate koji dolaze iz Hercegovine, odnosno iz tog zamišljenog “trećeg entiteta”. Tu je ključ – da, nažalost, službena hrvatska politika nije imala sluha za Hrvate u Bosni i zbog toga je došlo do te podjele.
Naravno, imamo i drugu podjelu, na “legitimne” i “nelegitimne” – dakle, samo oni koji su članovi HDZ-a smatraju se “legitimnim” Hrvatima. Pripadnost HDZ-u je postala mjera za hrvatstvo. Često se dešava da se Hrvati koji nisu članovi HDZ-a BiH proglašavaju izdajicama. Nažalost, to su sve negativne tendencije u službenoj hrvatskoj politici, koje su dovele i do iseljavanja Hrvata. Naravno, ne treba generalizirati HDZ. Ja sam protiv toga, u HDZ-u također ima sjajnih ljudi, koji ne mogu doći do izražaja zbog jednog klana koji jednostavno nema sluha za potrebe Hrvata prvenstveno u Bosni. Mislim na čelne ljude HDZ-a.
Opširnije OVDJE.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android| iPhone/iPad
