U Novom danu je gostovala dr. Nevenka Tromp s kojom smo razgovarali o promociji njene knjige "Smrt u Hagu". Tromp je bivša uposlenica Haškog tribunala i profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu i radila je na historijskim i političkim temama u slučaju Slobodana Miloševića sve od 2000. godine pa do njegove smrti u martu 2006. godine.

Na pitanje koliko knjiga može pomoći razumijevanju toga šta se dešavalo na ovim prostorima u vrijeme ratnih godina je kazala: “To je mala kap u onome što se još treba desiti da bi se upotrijebili materijali Haškog tribunala da se stvori puno kompletnija slika o političkoj, povijesnoj, sad već i pravnoj pozadini ratova i zločina koji su se desili“.

Tromp je za N1 istakla i kako je suđenje Miloševiću bilo najvažnije suđenje na Tribunalu. “Vjerovatno jer je bio najviši pozicionirani političar koji je optužen i na vlasti je bio cijelo desetljeće, imao je veliki utjecaj i na početak i tok i završetak rata. Dejton se nikad ne bi desio ovakav kakav se desio bez uloge Miloševića. Za njega kao političkog vođu, ali i kao vođu svih Srba, je trebalo jako puno materijala iz državnih arhiva tokom njegovog suđenja i ti arhivi su bili otvoreni nama iz tužilaštva djelimično, a taj materijal iz arhiva je sada u Hagu“, kazala je.

Na pitanje koliko takvi materijali mogu doprinijeti razumijevanju šta se desilo je rekla: “Ja sam bila iznenađena da jako puno stvari što smo mi u slučaju Milošević upotrebljavali ustvari nisu upotrebljavani integralno već podijeljeni u temice, ali cjelokupnost je nestala. Mi smo jako puno vremena potrošili da sudijama sve objasnimo. Na primjer pojam ‘velike Srbije’ o tome da li je postojala, da li je izmišljotina, da li ima veze sa ratom. Mi smo prvi put o projektu ‘velike Srbije’ dobili od izjava Stjepana Mesića i onda smo to stavili u taj dio o dokazivanju kriminalne namjere Miloševića i da je bio jedan od vođa koji se bavio time. Mi smo kroz naš dokazni materijal pokazali da su baratali tom idejom ‘velike Srbije’, da su htjeli izaći geografski sa tom idejom i mislim da je to bio važan historijski kontekst koji smo uspjeli pokazati sudijama, ali nismo znali jesmo li ih uvjerili“.

“Pogledajte slučaj Vojsilava Šešelja. Kod njega nema ni ‘v’ od ‘velike Srbije’, on je oslobođen, iako je bio najzagrižljiviji proponent, i govorio je da želi ‘veliku Srbiju’, da ne odustaju od te ideje. U konačnici on je optužen samo za zločine u Hrtkovcima na području Srbije“, dodala je.

Na pitanje kako je to moguće je odgovorila: “Nije bio integralni pristup. Milošević koji počinje rat, pa dalje dolazi do kršenja ljudskih prava, to počinje na Kosovu i tu se ukida autonomija Kosova, aparthajd se uvodi – to je sve kraj ‘80-ih, početak ‘90-ih, i dolazi do rata u Hrvatskoj, pa Bosni i krug se zatvara u Kosovu. Tu smo imali zatvoreni krug Miloševića i pratili smo kad postaje kriminalac. Cjelokupnosti nije bilo i moja knjiga je željela zatvoriti taj krug, ali ne da bude kao kvazi-presuda. Pravna pravda je samo dio našeg poimanja šta je pravednost. Postoji politička, vojna, ideološka pravda, tako da što se historijske pravde tiče, moja knjiga je doprinijela da se o tome razmišlja“.

O tome da je Milošević doživio presudu, da li bi to imalo utjecaj na tužbu BIH protiv Srbije pred međunarodnim sudom je istakla: “Dejton se desio ‘95. i prva moja teza je bila da je Milošević u to vrijeme dobio rehabilitaciju i postao mirotvorac, a to što je dao podršku srpskoj strani završavanju mira u Bosni, dovelo je do tog Dejtona koji je bio veliki kompromis bosanske strane. BiH i njena vojska je bila multietnička vojska – to se zaboravlja i mislim da je ta bosanska strana napravila veliki kompromis i ne znam koliko je tada bilo jasno da će taj kompromis dejtonski biti permanentan, a to je da je ona podijelila Bosnu i Hercegovinu teritorijalno i etnički i ta Republika Srpski je dopustila srpskoj strani da još uvijek govori da nisu kompletni gubitnici premda su taj rat izgubili“, kazala je.

“2006. godine je umro Milošević, 2007. je donesena presuda da Srbija kao država nije učestvovala u genocidu u BiH i 10 godina vremena je bilo da se revidira, sad gledajte i da je Milošević poživio i da je donesena prvostepena presuda 2008. godine, ostalo bi 9 godina za reviziju. Po onome kako se njegovo suđenje u reealnosti odvijalo, mislim da je bilo moguće da mu se presudi i za genocid i da bi u toj presudi onda bilo dokaza i materijala koje bi Bosni poslužilo i ishod bi bio drugačiji. Poslije svih presuda na Haškom tribunala došlo se do toga da je Hrvatska implicirana i u oružani međunarodni sukob i da je vojno rukovodstvo Hrvatske preko udruženog zločinačkog poduhvata implicirano u rat u Bosni, a s tim da niko od tih ljudi nije bio nikada optužen. Sve presude otpuženika iz Srbije koji su ili oslobođeni ili nije završeno suđenje, i kad pogledate presude vrhu RS, vidite da se tu ukida veza preko UZP s pojedinicma iz Srbije. U Karadžiću nemate više te veze i Mladiću isto tako. Tribunal je donio te presude koje su interesantne, ali kad se dolazi do povezivanja ko je započeo rat u tim presudama, nećete to vidjeti“.

Na pitanje čemu je rad Tribunala doprinio je odgovorila: “Tribunal je kao institucija donio veliku transformativnu moć. Zamislite da prije ‘93. godine nismo imali nikakav sud da kažemo: ‘Vidi šta radi, on će završiti u Hagu. Sve se normatiziralo. To prije nije postojalo. Haški tribunal je vrlo važna institucija ali nije ‘sveta krava”“.

“Priča o Republici Srpskoj koja treba da razvija veze sa Srbijom ili o prošlogodišnjim razgovorima o korekciji granica na Kosovu ustvari govore da se Srbija nije pomirila sa svojim sadašnjim granicama i govori nam nešto puno ozbiljnije a to je da proces dezintegracije Jugoslavije još nije završen, a zašto, jer su još uvijek u pitanju granice Kosova i Bosne i da Srbija još uvijek želi da konsolidira svoje granice i nije se pomirila sa onim što ima“, poručila je na kraju razgovora Tromp.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad