O potrebama usvajanja revidirane državne strategije za predmete ratnih zločina razgovarali smo sa zamjenikom ministra pravde BiH Nezirom Pivićem. Državni ministar pravde Josip Grubeša demantovao je navode da se pokušavaju zaobići predmeti ratnih zločina proslijeđeni iz Haga, a njega je, potom, demantovao predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida koji je kazao da je Ministarstvu poslao informaciju o tome da je 850 predmeta iz Haga poslato sudskim instancama u BiH.

“Predsjednik Udruženja Murat Tahirović ekskluzivno je otkrio da je poslao ministarstvu pravde tu informaciju, pravosudne institucije su sigurno dobile te predmete. Priča da ne postoje ti predmeti je smiješna. Pravosudne institucije treba pitati šta je sa tim predmetima. Ne treba Ministarstvo pravde da raspravlja o njima naravno ali unutar te revidirane strategije treba postojati informacije dokle su došli ti predmeti”, kazao je Pivić te dodao:

“Prije svega treba da se riješe oni predmeti za koje postoji dovoljno dokaza da se mogu rješavati. Upravo je to slučaj sa predmetima A kategorije. Zašto su važni ti predmeti? Jer je haški tribunal ocijenio da postoji dovoljno dokaza da se pokrene postupak ali mi nemamo uvid u to dokle su došli ti postupci, da li su pokrenuti. To stvara veće nezadovoljstvo žrtava, SDA je reagovala i smatra da je neophodno da se prikaže to stanje. Vidjeli ste kakvo je stanje u pravosuđu, vjerovatno se to odražava i na samo procesuiranje ratnih zločina.”

Pivić je istakao da je razlog što se ne prikazuju predmeti ratnih zločina upućeni iz Haga to što nisu završeni, pa postoji želja da se sakrije negativan rezultat u radu, takođe kazao je da se pokušava postići vještački balans kada je u pitanju odgovornost za ratne zločine:

“Kako možemo očekivati da će se riješiti neki drugi predmet kad smo za ove ustanovili već da postoje dokazi da se može pokrenuti postupak. Pokušavalo se unutar predmeta ratnih zločina gdje postoji više izvršilaca da se ti predmeti dijele, formiraju novi – time se dobije na statistici i prikazuje kao veći uspjeh u procesuiranju. Pokušava se i postići vještački balans u smislu odgovornosti za ratne zločine.”

Druga primjedba koja se navodi unutar revidirane strategije za predmete ratnih zločina je regionalna saradnja, objašnjava zamjenik ministra pravde Nezir Pivić:

“Generalno saradnja sa susjednim zemljama je loša, imamo političke partije koje više rade za susjedne zemlje nego za BiH čije institucije predstavljaju. Imamo niz loših primjera gdje se pokazalo da su susjedne zemlje samo utočište za skrivanje ratnih zločinaca. Marko Radić u Hrvatskoj i Novak Đukić u Srbiji su primjer, oni su pravosnažno presuđeni u BiH. Te države su dužne da preuzmu kaznu koje je pravosudje BiH izreklo, a dešava se da se uopšte ne otvara postupak.”

Istakao je da se Hrvatska i Srbija ponašaju ignorantski dok nema slučajeva da Bosna i Hercegovina prikriva njihove ratne zločince. Školski primjer loše saradnje sa Hrvatskom je slučaj Marka Radića:

“Hrvatsko pravosuđe, Sud u Zagrebu umanjuje kaznu Marku Radiću tačno onoliko koliko mu je potrebno da izađe na slobodu. On je u zatvoru Bosne i Hercegovine trebao biti do 2027. godine. O kakvoj saradnji mi možemo govoriti tu?”

Istakao je da se Hrvatska ponaša ignorantski i kada je u pitanju gradnja Pelješkog mosta te odlaganje nuklearnog otpada na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom, te je kazao da BiH treba pokrenuti tužbu protiv Hrvatske u oba slučaja.