Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine obratio se na manifestaciji povodom 830 godina od povelje Kulina Bana u Beču.

Komšić se obratio predstavnicima akademske bosanskohercegovačke zajednice u Austriji, te drugim visokim zvaničnicima u ovoj zemlji.

Njegov govor prenosimo u cjelosti:

“Prije svega želio bih se zahvaliti na pozivu da večeras, ovdje u Beču, govorimo o našoj Bosni i Hercegovini, o našoj prošlosti, ili bar o dijelovima te prošlosti iz kojih se vidi da Bosna i Hercegovina nije nikakva tvorevina nastala krajem prošlog vijeka u Daytonu, voljom velikih sila, nego da je bila država i onda kada većinu današnjih država nije bilo.

Kolege koje su govorile prije mene, u svojim obraćanjima osvrnuli su se na prošla vremena i historijske činjenice. Poznavati i cijeniti prošlost svoje zemlje često predstavlja jedan od osnovnih uslova da bi se adekvatno moglo govoriti i o sadašnjosti, čak i o budućnosti, odnosno da bi se mogle donijeti ispravne procjene trenutnih, ali i budućih odnosa u nekoj zemlji.

Pri tome ne mislim samo na političke odnose koje na našim prostorima često oblikuje i usmjerava naša historija, nego i na šire društvene odnose i procese koji se odvijaju u samom društvu, nekada čak i sasvim nezavisno od političkih odnosa. Cijeneći značaj historije i historijskih činjenica, ja bih ovom prilikom ipak želio da kažem nekoliko stvari koje se tiču sadašnjosti i budućnosti naše domovine.

Iskren da budem, nije lako reći šta je to budućnost Bosne i Hercegovine, ako tu budućnost prepustimo drugima, očekujući da će oni voditi više računa o nama i Bosni i Hercegovini nego što bi to trebalo mi sami da radimo, ako očekujemo da je drugima više stalo do Bosne i Hercegovine, i da je drugi više vole ili cijene.

Niko od nas ne zna šta nosi novi dan, ali sa sigurnošću bar možemo znati šta želimo, šta hoćemo i šta nastojimo da uradimo sa svojim životima i sa svojom zemljom.

Smatram da će budućnost Bosne i Hercegovine, pa i nas Bosanaca i Hercegovaca, biti upravo onakva za kakvu se izborimo. Budućnost za kakvu se mi izborimo, a ne neko drugi.

Lično ne vjerujem da se trud i zalaganje mogu izjaloviti, da su beskorisni, da od njih nema nikakvog efekta.

Prisjetimo se samo truda, zalaganja, nadanja, žrtve, vjere u Bosnu i Hercegovinu i samoga sebe, onih koji su svoje živote dali za našu domovinu, državu koju danas imamo.

Ne savršenu, ne idealnu, ne onakvu kakvu smo je zamišljali, ali ipak je imamo i naša je, kakva god da je.

Ne bih želio da se ovo kratko obraćanje pretvori u razne fraze o integracionim procesima, fraze koje ste i sami prečesto slušali. Vjerujem da svi mi dobro znamo šta su naši ključni državni prioriteti, kuda to želimo da idemo i u koja članstva želimo da pristupimo.

Mišljenja sam, vodeći računa o našoj historiji za koju sam već rekao da ju je potrebno poznavati kako bismo u današnjem svijetu mogli donijeti ispravne odluke od kojih će koristi imati i buduće generacije u našoj zemlji a sve to imajući u vidu elementarnu i nasušnu čovjekovu potrebu za sigurnošću i stabilnošću, da je ovom trenutku za nas kao pojedince, a time i za državu BiH, najvažnije da sebi osiguramo mjesto u punopravnom članstvu u NATO savezu.

Ako je nekome potrebno posebno objašnjavati ovu logiku i kako se dolazi do ovakvog zaključka, ja mu stojim na raspolaganju.

Govoreći o trudu, zalaganju, žrtvi, vjeri u sebe, nadanjima, dozvolite mi da pomenem jednog od nas Bosanaca i Hercegovaca. On nam je pokazao kako se sve to isplati, kako trud relativno brzo daje rezultat, kako su zalaganje, žrtva, vjera u sebe nešto što je unaprijed predodređeno da uspije. Dozvolite mi, dakle, da spomenem Amela Tuku. Sve nas je, prije desetak dana, neizmjerno obradovao uspjeh ovog našeg atletičara koji sve te osobine ima.

Zamislite, onda, koliko još u Bosni i Hercegovini ima onih koji su kao Amel, koji nakon prve ili druge prepreke ne razmišljaju da odustanu. Oni su naša budućnost i zbog njih se moramo boriti. Ne smijemo gubiti nadu da svako ko želi da živi pošteno, od svog rada, može ostvariti veliki uspjeh, uspjeh kakav je ostvario naš Amel Tuka. To su ljudi među kojima živimo. Ja vjerujem u te ljude i zaista mislim da ih je više nego što se nama čini.

Činjenica je da je iz naše države otišao veliki broj mladih ljudi, i da to ponekad daje sumornu sliku o stanju u Bosni i Hercegovini. Međutim, ne možemo samo očajavati nad tim činjenicama. Ne mirim se s tim da smo te ljude izgubili. Uostalom, da je tako, ja danas ovdje ne bi stajao pred vama. Ni vi nikada niste prekinuli vezu sa svojom domovinom, niti ćete je, ikada, u to sam uvjeren, prekinuti.

Dosta toga možemo uraditi zajedno. Sve što uradimo sarađujući, prije svega u oblasti ekonomije, najveći je mogući oblik vjernosti našoj Bosni i Hercegovini.

Dakle, vjerujem da budućnost Bosne i Hercegovine leži i u sve intenzivnijoj saradnji Bosne i Hercegovine i Bosanaca i Hercegovaca, ma gdje se oni danas nalazili, uključujući i Austriju.

Na taj način nećemo izgubiti ni identitet ni kulturu, samo ćemo ih dodatno ojačati.

Ako smo prije 830 godina znali trgovati i sklapati međudržavne ugovore, a za to kao dokaz imamo Povelju Kulina bana, znat ćemo i u budućnosti.

Dok je Bosanaca i Hercegovaca koji vole svoju domovinu i žele je unaprijediti, njenu budućnost niko neće oteti.

Hvala vam za pažnju.”