Nekoliko slučajeva negiranja genocida u Srebrenici i ponižavanja žrtava obilježilo je prethodni period. U ulici Srebrenica u Parizu oskrnavljena je ploča s imenom preko koje je napisano "4s". Među prvima je reagovala književnica i novinarka Florence Hartmann, koja je zajedno sa Goranom Šimićem, doktorom pravnih nauka i stručnjakom u oblasti krivičnog prava i tranzicijske pravde, bila gošća Novog dana.

Gospođo Hartmann, na svom Facebook profilu reagovali ste povodom skrnavljenja ploče s imenom Srebrenica. Koliko opasnim ocjenjujete vandalizam u ulici Srebrenica? Imate li informacije da li je očišćena ploča i da li policija istražuje ko je počinio ovaj vandalizam?

Hartmann: Mogu da obavijestim da je ploča očišćena jučer, odnosno nakon što su objavljene fotografije. Jedan prijatelj Bosne i Hercegovine, koji radi u Memorijalnom muzeju holokausta u Parizu, lično je otišao da očisti ploče. Već treći put se dešava vandalizam u ovoj ulici. O ovom događaju obaviještena je opština, ali nismo sigurni da su preduzete mjere istrage.

U svojoj reakciji na ovaj anticivilzacijski čin napisali ste kako je “identitarizam bolest 21. stoljeća” i da je ova ideologija inspirisala masovne ubice Breivika i Tarranta?

Hartmann: Problem je ideologija koja razlikuje ljude. Etnicitizam ili identitarizam je bolest 21. stoljeća. Zbog takve ideologije desila su se nasilja i zločini na prostoru bivše Jugoslavije, ali se takve stvari dešavaju i širom svijeta. Zato je bitno reagovati, kao što je bio ovaj slučaj u Parizu.

Šimić: Ono što je interesantno za primijetiti, kada pogledate masovne zločine, uvijek u pozadini imate neku ideologiju. Dakle, masovni zločin ne počinju svađom dva čovjek oko krave, iza svakog masovnog zločina imate neku ideologiju i takva idelogija je bila i ovdje. Porazno je za međunarodne sudove da mi nismo osudili takvu ideologiju i ona dan-danas egzistira na našim prostorima. Da bi zaustavili takve zločine i njihovu promociju, ne može biti slobode govora. Nema slobode govora kada promovišete zločine i ubistva. Ideologija zločina i zločinaca, ne nužno samo na strani srpskog naroda, još uvijek egzistira na ovim prostorima. Šta očekivati od običnog čovjeka kada član Predsjedništva Bosne i Hercegovine negira utvrđene presude i činjenice.

Hartmann: Kao što je gospodin Šimić rekao, Haški sud nije osudio ideologiju koja je bila iza zločina i ona je i dalje prisutna tu. Sad za poređenje, zamislite da je nacizam ostao u javnom prostoru u Njemačkoj.

Nedavno smo imali slučaj da su aktivisti Udruženja građana “Istočna alternativa” na nekoliko oglasnih mjesta u Srebrenici lijepili plakate s likom Ratka Mladića, osuđenog za ratne zločine, sa porukom “Genocida nije bilo”?

Šimić: Kada pogledate ono što se dešava u postratnoj BiH, ja bih to mogao usporediti sa Njemačkom. Zamislite da ispred Bundestaga stoji bista Adolfa Hitlera ili da u kabinetu premijera imate njegov portret. Njemačka je prošla kroz niz bolnih procesa koji je istisnuo ideologiju nacizma iz javnog prostora. To se naprosto nije dogodilo u BiH, ovdje imate ljude na najvišim pozicijama koji ne samo da negiraju genocid, nego i sve ostale ratne zločine. Nama su važne i druge presude. Imamo društveno-političke stranke koje ohrabruju takvo ponašanje. Mi ne sankcionišemo člana Predsjedništva i premijera koji promoviraju nepoštivanje presuda. Ako se tako nastavi, BiH neće ozdraviti jer živimo u falsificiranoj stvarnosti.

Esej Jessice Stern u New York Timesu u kojem pojašnjava zašto je osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću dopustila da je iscjeljuje energijom izazvao je brojne kritike stručnjaka iz oblasti prava, književnosti i novinarstva. Među njima ste reagivali i vi, gospodine Šimić. “Kada zlo ne nazivamo pravim imenom, ono može izgledati prilično banalno. Pitam se samo šta bi žrtve tog zla rekle na to. Na njih, nažalost, kao i obično, niko ne misli”, sadržaj je vašeg tvita.

Šimić: Ja zaista ne mogu razumjeti taj pristup. Ono što je meni problem u njenom članku i sličnim pristupima što se uvijek zaboravljaju žrtve i posljedice, koje su nastale djelovanjem takve osobe. Karadžić se romantizira. Zamislite da Hitlera prikažete kao neuspjelog slikara. Nije potrebno da takve osobe ponižavamo ili spalimo na trgu, ali isto tako je besmisleno ponižavati njegove žrtve. Karadžić se prikazuje kao nesrećni starac koji je zauvijek ostao neostvaren kao bioenergetičar što je banaliziranje onoga što je on uradio. Meni je još bolnije vidjeti da New York Times, koji je nesumnjivo uticajna novina, objavi takav članak koji minimizira, negira posljedice djela, prikazuje zločince na takav način da nekom čitaocu u Japanu, koji ne zna kontekst, može dati potpuno drugačiju sliku objektivne stvarnosti koja se dogodila u Bosni i Hercegovini, da je ta osoba možda i nepravedno osuđena.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad