Za čudesne prizore rascvjetalog proljeća, mnogi su ostali uskraćeni. Još sa početkom onoga što bismo mogli nazvati tehnološkom pandemijom, mudri ljudi su govorili da će brzo doći vrijeme kada će srećan biti onaj ko uz dom ima parče zemlje koju može obrađivati, dodirivati, uživajući u blagodatima onoga čega smo dio i od čega smo, skoro pa odrođeni.

Sada, kad nas je pandemija virusa zatvorila u četiri zida, kada i predstavnici vlasti svjetuju – zasijte hranu, gdje god možete – oni koji žive na selu svjesni su da su u prednosti u odnosu na stanovnike u gradu.

“Da, ja sam svjesna toga stvarno smo u velikoj prednosti, u velikoj smo prednosti. Ima trenutaka kad je teško, kad se umorimo, ali sve u svemu nismo ograničeni nikakvim vremenom, muž je u penziji, ja tu. Vremenski nismo ograničeno tako da polako rasporedimo sebi. Kad nam odgovara kopamo, kad odgovara odmaramo i tako”, ispričala nam je Esma Bašalija.

Esmin suprug, Huso Bašalija, otvorio nam je vratnice njihove njive – U njivi jagode, maline, salata, luk, šljiva. Sve smo to, kaže nam, supruga i ja svojim rukama sijali i okopavali.

“Ja i supruga to održavamo i obrađujemo. Ponekad i sin kad ima vremena, ali tanko, on puno radi u firmi. Ovde što se tiče, sve što se proizvede je bez hemije, čisto, prirodno, zdrava hrana.”

Umori se čovjek, priča nam Huso, ali ima i velikog zadovoljstva.

“Kako da nema, pogotovo kad plodovi počnu stizat, ti kad ubereš zadovoljan si što si radio i što ima nekog učinka od tog tvog rada.”

U naseljima u okolini Sarajeva najava krize podstakla je mnoge da zasiju više ovog proljeća, među njima i domaćina Fikreta Delića iz Butmira na Ilidži.

“Zemlja je ko riža, ne može bolja biti. Ove godine jesam zasijo malo sam pojačao, s obzirom na ovu situaciju u državi. Već prijetnje postoje ustvari upozorenja da će biti zabrane što se tiče uvoza, moramo se orijentisati na svoje kapacitete. Ja sam ove godine pokušao da posijem bar još jednu polovicu u odnosu na dosadašnji period koji sam ovdje sijao. Ja sam se baziro na to ‘uzdaj se use i u svoje kljuse'”, ispričao nam je Fikret Delić.

Bude ovdje tona krompira, priča nam Fikret, uzmem sebi 50 kg, ostalo razdjelim, kilo nisam nikada prodao, Nije mu, kaže, nužda, ali voli da dovede djecu ovdje, da ih poveže sa zemljom, ukaže im na ljepotu koju zemlja i život daju nakon uloženog truda. Žao mu je, kaže, neobrađene parcele koja pored njegove vapi za sjemenom i ljudskom rukom.

“Niko neće da se oznoji, što kažu, nikom nije draga motika. Ja nekad cirkuzim ovdje kažem ostavite motiku neće niko se sageti za nju, šta god drugo ostaviš neko će uzet’, motiku neće sigurno niko”, kazao je za N1.

U Hrasnici smo sreli čovjeka koji nije htio pred kameru ali je ovog proljeća prvi put uzeo motiku u ruke. Plod Korone izgleda da neće biti samo mračna statistika o bolesti i ugroženoj ekonomiji, nego i povratak prirodi.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad