Nedostaje nam nečiji zagrljaj, nedostaje nam posao, fali nam da putujemo, da odemo u bioskop, pozorište, da ručamo u restoranu, sve je drugačije... Žalbe, konstatacije poput navedenih čujemo od mnogih za koje se u situaciji pandemije – sve promijenilo. Šta je sa onima za koje sve ostalo potpuno isto?
Građani BiH su u prethodne tri decenije preživjeli rat, drastični pad životnog standarda, nezaposlenost, siromaštvo, poplavu, klizišta, a sada se suočavamo sa takodje teškom situacijom uzrokovanom epidemijom virusa Covid 19. Naše emocionalne rane ne stižu da zacijele a već se pojavljuje novi intenzivan stres/trauma. U situaciji stresa, poput aktuelne epidemije, funkcionišemo na instinktivnom nivou, nivou preživljavanja koji stavlja fokus na zadovoljenje bazičnih ljudskih potreba (smještaj, hrana, voda, fizička sigurnost) – navodi za N1 psihoterapeutkinja Vedrana Rakić.
Objašnjava da ista situacija ne pogađa sve grupe stanovništva istim intenzitetom. Situacija epidemije je svima teška, ali nekima je ipak teža. Kaže da je važno imati u vidu da grupe koje su prije epidemije bile socijalno nevidljive, sada postaju još nevidljivije, npr. osobe u stanju socijalne potrebe, siromašni, nezaposleni.
“Kada je u pitanju nezaposlenost više se govori o osobama koje su zbog situacije epidemije ostale bez zaposlenja nego o onima za koje je nezaposlenost hronično stanje. Luksuz rada od kuće, naručivanje namirnica i stvari online ili pohađanje online kurseva je priviliegija pojedinih a ne svih nas. Osobe bez posla i ušteđevine su zavisne od socijalnih mjera država i ljubaznosti tj. solidarnosti pojedinaca, nekada potpunih stranaca za njih. Iako se za njih stvarnost nije u velikoj mjeri izmjenila (fokus je i dalje na preživljavanju, nemaju novac pa im nedostupnost prodavnica, banaka i sl. ne znači mnogo) ipak postoji zabrinutost oko okupacije društva drugom problematikom (onima za koje se stvarnost okrenula naopačke) što njih dodatno marginalizuje tj. pojačava postojeću nejednakost. “
U psihološkom smislu, objašnjava psihoterapeutkinja, osoba koja je hronično nezaposlena u situaciji epidemije gubi nadu da će u narednom periodu pronači posao i obezbjediti izvor prihoda, ne vidi izlaz iz životne zaglavljenosti a nepovjerenje u odgovor državnog sistema se pojačava što svakako otvara vrata depresivnom raspoloženju i stanju.
“Samoća izazvana mjerama izolacije i zabrane kretanja psihološki utiče na sve nas. Čovjek je društveno biće, nametnuta samoća njegov je tihi psihički ubica. Ne možemo generalizovati odgovor ljudi na situaciju epidemije i uvedene restriktivne mjere jer u zavisnosti od našeg tumačenja ove izmjenjene životne situacije različito ćemo se osjećati i ponašati. Na primjer introvertne osobe će se, zbog manje društvenih kontakata potencijalno lakše nositi sa restriktivnim društvenim mjerama od ekstrovertnih osoba.”
Rakić ističe da je i jednima i drugima potreban ljudski kontakt i interakcija za održavanje mentalnog i fizičkog zdravlja. Samoća nije samo neprijatno stanje nego je više biološki signal koji nas upućuje da potražimo druge osobe, kao što nam glad signalizira da je vrijeme za jelo.
“Važno je istaći da teški trenuci pokreću sposobnosti za koje nismo ni znali da ih posjedujemo, stoga nam preostaje da se nadamo da nam kapaciteti otpornositi nisu istrošeni, s obzirom na gorka iskustva iz prošlosti. Da ima još baterije u njima za prevazilaženje ove krize. “
Trenutna situacija, zaključuje Rakić, zahtjeva da odložimo velike planove i da se fokusiramo na sadašnjost i ono što možemo učiniti kako bi nam bilo bolje. A kada kriza prođe, vrijeme će jasnije pokazati kako je ista uticala na pojedinca i šire društvo.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
