Kriza uzrokovana pandemijom novog virusa podsjetila nas je sve na važnost ulaganja u obrazovni sistem, ali kakav – pitaju se znanstvenici. Bosna i Hercegovina decenijama muku muči sa politizacijom, instrumentalizacijom i različitim vidovima narušavaanja kredibilnosti znanja. Da li sistem može i treba bolje, kakve su perspektive znanja i obrazovanja u razdoblju pred nama.
Iza vrata učionica širom zemlje još stoje prazne klupe, bez učenika, studenata, nastavnika i profesora. Virus je učinio svoje. Mjere prevencije dotakle su i obrazovni sistem. Tradicionalni vid prenošenja znanja ubrzo je zamijenjen novim, digitalnim. A digitalizacija tek je kap vode u moru mogućih promjena, smatraju upućeni istraživači obrazovnih praksi u Bosni i Hercegovini, ali i Evropi. Sve je pokazalo da BiH treba znanje, teoriju i praksu. Ali treba i sistematska rješenja, bez kojih su promjene moguće tek u vanrednim okolnostima. Korak ka reformi mogla bi biti vizija obrazovnog sistema bez etno-nacionalnih podjela.
Na nastavu putem interneta već se adaptirala i teoretičaka, sociologinja i analitičarka Zlatiborka Popov Momčionović, koja situaciju vidi kao priliku i da se u budućnosti primjene neke nove prakse predavanja, dijeljenja informacija i argumentacije.
“Mislim da nas ovo rasparčavanje nigdje ne vodi, to je više neki feudalizam, gdje smo od obrazovanja napravili neku feudalnu zabranu da neki političar – feudalac može da koristi obrazovanje za političku mobilizaciju, ali i indoktrinaciju. Nama je potrebno nešto na krovnom, državnom nivou. Problem je što nemamo ministarstvo obrazovanja na državnom nivou, što je jedna od manjkavosti našeg političkog sistema”, mišljenja je znanstvenica Popov Momčinović, koja predaje političke znanosti na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu.
Od ranije je prisutna kritika aktuelnog obrazoivnog sistema, međutim bez adekvatnih koraka ka promjeni aktuelnog stanja. Nepostojanje krovnog, ili državnog, ministarstva žulj je na ranama, svjedoče mnogi, onih koji bi u ime znanja voljeli oteti obrazovanje političkom monopolu – bilo kantona, ili entiteta. Prema materijalu objavljenom u dokumentu “Pregled efikasnosti usluga u pred-univerzitetskom obrazovanju” (2019) u kojem se nudi pregled efikasnosti usluga u bh. obrazovanju, utvrđen je kao jedan od problema i nepostojanje kurikuluma za cijelu zemlju. Decentralizacija obrazovnog sistema vodi ka neujednačenoj provedbi standardna učenja, na koncu i prema politizaciji obrazovanja.
“Na državom i entitetskom nivou postoji zakonski okvir kojim se uređuje prikupljanje i sistematizacija podataka, a većina kantona je usvojila i uskladila svoje zakonodavstvo s njima. Međutim, obrazovne statistike i podaci su i dalje razjedinjeni i nedosljedni. Međutim, obrazovne statistike i podaci su i dalje razjedinjeni i nedosljedni. Agencija za statistiku BiH (BHAS) objedinjava podatke od entitetskih Zavoda, međutim oni nemaju detaljne podatke na nivou učenika ili nastavnika, koji bi omogućili svrsishodnu analizu”, stoji u izvještaju koji su pripremili Flora Kelmendi, James Gresham i Micheline Frias, a značajan doprinos su dali Zuhra Osmanović-Pašić, Sina Johanna Smid, Silvia Kukanja Stanišić, Brankica Lenić i Syedah Aroob Iqbal. Čitav materijal dostupan je na ovoj poveznici.
Utvrđeno je i to da u BiH, zemlji sa 3,3 miliona stanovnika i 422,645 učenika, postoji četrnaest vladinih tijela nadležnih za obrazovanje. Administrativni troškovi takvog sistema nameću ograničenja i pomažu objašnjenju činjenice da se veliki procenat financiranja obrazovanja izdvaja za plate. Nadalje, decentralizacija obrazovanja u BiH rezultira velikom neefikasnošću raspodjele školskih resursa, uz značajne razlike u financiranju po učeniku između entiteta i kantona i između nivoa obrazovanja. Nepostojanje centralnog organa za zakonsko uređenje ili nametanje djelovanja nižih tijela, dovodi do fragmentiranog, nekoordiniranog sistema, a centralni nivo vlasti nema ovlasti za rješavanje pitanja efikasnosti, kvaliteta i pravičnosti u sistemu.
Opći kaos netransparentnosti, neujednačenosti, ali i neetičnosti posebno pogađa znanstvenike koji žele biti s onu stranu kapitala i doprinijeti razvoju društva. Korona-kriza pokazala je da su upravo takvi najpotrebniji. Hoće li sve ovo dotaći i one koji u rukama imaju moć odluke?
“Ne vjerujem. Dok je kriza trajala – krali su, a kad kriza prestane – ne vidim zašto bi to prestali da rade. S pažnjom ću posmatrati da li će se među prosvjetnim radnicima pojaviti neki bijes, da oni glasnije traže i da se bore za svoje dostojanstvo”, smatra Nenad Veličković, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Naime, stručnjaci koji su analizirali stanje obrazovanja u BiH, zaključili su da su potrebni mehanizmi za povećanje transparentnosti i efikasnosti trošenja resursa u sistemu. Ti pravci uključuju, na primjer, prelazak s financiranja zasnovanog na inputima, na financiranje prema formuli, uvođenje više mehanizama za ocjenjivanje rada nastavnika i pružanje podrške za profesionalni razvoj nastavnika, te jačanje sistema mjerenja znanja učenika i rada škole. Iako namjera izvještaja, korištenog i u ovom tekstu, nije davanje sveobuhvatne preporuke politike, njegovi nalazi ipak ukazuju na nekoliko različitih pravaca za razmatranje i dalje analize. Ukoliko se ne krene barem u nekoliko od ovih pravca, obrazovni sistem će vjerovatno ostati kakav jeste, što će onemogućiti ostvarivanje potencijala ljudskog kapitala u budućnosti, smatraju istraživači i istraživačice.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
