Profesionalnu karijeru počela je u Bosni i Hercegovini kao freelance novinar. Nakon godina rada u Bosni i Hercegovini i izvještavanja o ratnim dešavanjima, posebno o genocidu u Srebrenici Samntha Power je prešla put dug 25 godina.

Na tom putu je od aktivistice i profesorice postala najbliža saradnica senatora i kasnije predsjednika Baracka Obame. Predsjednika SAD-a je savjetovala o ljudskim pravima, a njen rad i zalaganje su nagrađeni mjesto ambasadorice SAD-a u UN-u. Power u ekskluzivnom intervjuu za N1 govori o ratu, poraću, diplomatskim borbama u UN-u za Srebrenicu u BiH, o Obami i Bidenu, Bidenu i Trumpu te o geopolitičkim odnosima u svijetu danas.

N1: Nedavno sam razgovarao sa Davidom Rhodeom, Vašim prijateljem i mogao bih reći mojim prijateljem. On je za izvještavanje iz Bosne osvojio Pulicera, bio je uhvaćen i zarobljen u Bosni, a potom i u Afganistanu. Vi ste također osvojili Pulicera za Vaše pisanje, Vaše radove o Bosni i Srebrenici. Da li bismo ovdje imali drugačiju situaciju da nije bilo ljudi poput Vas ili Davida, ali i drugih, uključujući i Christiane Amanpour koja je 1993 postavila čuveno pitanje predsjedniku Clintonu o stavovima njegove administracije o onome što se ovdje u Bosni dešavalo.

Power: Mislim da je odgovornost novinara, kako po pitanju izvještavanja o nevjerovatnim hororima koji su se dešavali ljudima kojima su doista njihovim glasovi bili uzeti, sami su izgubli mogućnost da dotaknu vanjski svijet i koji su bili mučeni, ljudi u logorima su bili mučeni, niko Vam nikada ne bi vjerovao, a i ko bi povjerovao čak i danas kada se osvrne na ono što se događalo u užasima u zemlji koja je živjela u miru relativno dugo vremena i doista bila model svijetu, sarajevska olimpijada kao model multikulturalnosti i multietničnosti. Mislim da je ono što su snimili novinari poput Davida, ljudi iz ITN-a koji su otkrili Omarsku i Prijedor, sve ono što se u tim logorima dešavalo, David se uvukao u područje oko Srebrenice malo poslije masakra, što su vidjeli gomile kaiševa, cipela, naočala, same te slike podsjećaju na ono što vidimo kada odemo u muzej Holokausta, a to što je on vidio ljudsku kost kako viri, za njega je to bilo šokantno i imalo je dubok uticaj na predsjednika Clintona i odluke koje je donio u to kritično vrijeme u augustu i septembru. Druga dimenzija toga, kako ste i naglasili, je to što novinari vanjsko-političke donosioce odluka smatraju odgovornim. Oni opisuju šta se događa u zemljama, mogu biti veoma različiti od Vašeg prosječnog američkog čitaoca. A tu su onda i novinari iz Washingtona, oni su iznova i iznova, svaki dan, izazvali američke zvaničnike da objasne kako će ta politika otuđenosti ikada ikoga dozvati pameti i kako će u ratu diplomatija funkcionisati, ako jedna strana ima većinu naoružanja. Mislim da je i danas poučno jer smo sada u trenutku kada su se mnoga strana dopisništva, ni blizu nema toliko podrške za izvještavanje o krizama u inostranstvu i da se bilježe patnje kroz koje je recimo narod u Bosni prošao. A onda, barem mi u Sjedinjenim Državama, imamo predsjednika koji napada medije, diskredituje ih, ne dozvoljava im da učestvuju na određenim konferencijama, izbacuje ljude na osnovu onoga što pišu i koji doista pokušava izbjeći odgovornost kakvu je devedestih imao predsjednik Clinton. Jedina stvar koja će iz ovoga proizaći, mislim da će naša institucija novinarstva preživjeti, ali to neće značiti ništa dobro za donosioce odluka. Značiće da će stavovi mnogih ljudi u Sjedinjenim Državama i širom svijeta neće biti pročišćeni, a lider koji ne bude imao pratnju oko sebe biće najgori lider, biće manje efikasan, manje će biti pod uticajem ograničenja onoga što rade i činjenice da ne uspijeva dobiti ono što želi, nećemo čuti ništa o njemu. Biće okružen ljudima koji kažu da gospodine kakva sjajna ideja, volio bih da sam sam toga sjetio. Sve više i više toga se dešava širom svijeta, čak i u utemeljenim demokratijama kao što su Sjedinjene Države.

N1: Da Vas pitam i ovo, prije nego krenemo razgovarati o nekim od tih geo-političkih borbi. Jedna od borbi koja se odvijela za Vašeg vremena u UN-u, bila je rezolucija o Srebrenici koju je donio ambasador Matthew Rycroft, tadašnji ambasador VB i bivši ambasador u BiH. Ali, s druge strane smo imali i Vitalyja Churkina koji se borio protiv te rezolucije i na kraju je i uložio veto na nju. Bilo je to skoro dvadeset godina nakon Srebrenice. Sada, 25 godina kasnije još uvijek imamo ljude koji pokušavaju negirati ono što se tamo dogodilo, a kako ste rekli David je samo nekoliko dana nakon toga našao kosti u zemlji. Kako je moguće da imamo takvu situaciju i da imamo i negiranje o u vezi s Vašim čuvenim govorom o Siriji na kraju Vašeg mandata u UN-u.

Power: Duboko je to pitanje. Sigurno je da živimo u onome što se osjeća kao da je doba nekažnjivosti. Ako pogledate na Tribunal za ratne zločine u Hagu, sa svim njegovim manama, onima za Ruandu, a potom i izgradnju ICTY-a, vidite da međunarodna pravda postaje izazovnija, počinocu modernih zločina kao što su oni u Siriji mnogo je lakše da se uglavnom izvuku jer njihove vlade imaju sve više podrške na sve više mjesta. Sirijsku vladu podržavaju Rusija, Iran. Npr. saudijska vlada ima previše podrške za sve zločine koje čine u Jemenu, kao i mnogo podrške Trumpove administracije. Dakle, imate takvu vrstu nekažnjivosti. Mislim da je onda tu i, nažalost, slom u medijima- pluralizam. Iskreno, zbog pralele prema onima koji sada negiraju znakove klime, ili vjeruju da u SAD ne bi trebali nositi masku jer Vam koči slobodu. Zbog čega vjeruju u te stvari? Zato jer kada se ujutro probude, slušaju fikciju 24/7 na Fox Newsu i govori im se da su klimatski znakovi lažni, da se planeta zagrijava, ali da kada oni to osjete to i moraju priznati, ali da to tako nije zbog ljudskog uticaja. Takvi mediji, laži, kampanja sistemskog pogrešnog informisanja da se svako ko negira genocid u Srebrenici kretao tu uokolo svih ovih godina. Kada ste od još mlađih dana izloženi rastete iznova i iznova uz iste laži, niste izloženi drugim stavovima, niste čitali Davida Rhodea, ne vjerujete ničemu što dolazi iz Federacije jer su Vam rekli da je sve što dolazi iz Federacije laž, onda se vraćate u toliko polarizovani period. Znamo da je Balkan kroz svoju historiju ima ovakve periode, tolike propagande i pogrešnog informisanja. Izvještavati kako ljudi gledaju jedni na druge, i da li ziasta jedni u drugima vide potencijalne prijatelje, ili su etnicitet i političko opredjeljenje dovoljni da postanete neprijatelji. Tužno je vidjeti novinare i medijske institucije koje bi mogle biti dio stvaranja zajedničke historije, komplikovane ali zajedničke, sada zauzimaju različite strane činjenične priče i pokušaju obrnuti ono što je činjenica i ono što je dokazano na međunarodnom sudu u tek još jedno mišljenje, u to da je vjerovanje da se desio genocid u Srebrenici tek još jedno mišljenje. To nije mišljenje, duboko je ukorijenjeno u sistematski masakr na hiljade muškaraca i dječaka. Reći ću za one koji se ponekad razočaraju, baš kao i ja, nešto o negiranju genocida, posebno što vidim da su oni koji negiraju imaju podršku Ruske federacije i predsjednika Putina, reći ću da ljudi iz Srebrenice u mnogo međunarodnih istitucija i nevladinih organziacija, ali i generalno ljudi u Bosni, znaju šta je istina. Vođeni su podaci, svake godine se kopaju tijela, porodice imaju fotografije i uspomene, svjedodžbe, rodne listove, dokumentarno zabilježen sav taj gubitak u Srebrenici ili nekim drugim užasavajućim masakrima koje negatori negiraju. A taj podatak će prevladati. Drugim riječima, neko ne može tek tako uzeti snimak tog vremena i reći pošto se predsjednik Srbije, predsjednik Republike Srpske sada bavi tim negiranjem i koristi svoje lutke da progura laži, da je to kraj priče. Nedavno sam čitala sjajnu knjigu o Njemačkoj poslije Holokausta, tim decenijama, količini negiranja koje je postojalo i koliko je bilo potrebno da se mladi uzdignu i izazovu svoje roditelje. Svi mi mislimo o Ninbergu, suđenjima, a onda se knjige promijene. Međutim, to se nije brzo desilo, desilo se sa mnogo prilagođavanja. Zato je toliko važno da se čuvaju podaci, da se živim održavaju sjećanja ljudi, da se desi komemoracija povodom 25 godišnjice koja će se sada biti online, da nikada ne propustimo priliku da širimo razumijevanje o činjenicama o onome što se dogodilo.

N1: Znate Baracka Obamu, Georgea Busha, Joea Bidena, sekretarku Clinton, radite sa njom, ali i sekretarom Kerryjem, u oba Obamina mandata. Da li ste ikada zamišljali da ćemo vidjeti da se SAD okrenu od Svjetske zdravstvene organizacije u situaciji kao što je ova, usred pandemije, da li bi iko ikada donio takvu odluku u ovakvoj situaciji, čak i uz sve moguće greške SZO-a?

Power: Ne. Ovo je gore i od naših najgorih noćnih mora. Ljudi mnogo toga govore o predsjedniku Trumpu, ispravno, precizno da nam je u kampanji 2015, 2016 rekao upravo ko je on. I mislim da je to istina. Rekao nam je ko je pa su ljudi ipak govorili: O, nekada je bio Demokrata supruga mu je imigrant, njena porodica su kroz stigli kroz program porodične imigracije i naravno da će onda kada dođe u ured Bijele kuće sve norme, tradicije i potrebe da se vodi u zemlji koja je 50-50 podijeljena između Demokrata i Republikanaca, da će ono što je potrebno za vođstvo njega učiniti drukčijim. Ništa od toga se nije desilo, on se nije promijenio, isti je ko’ što je i bio. U prvoj sedmici je rekao da će pokušati zabraniti da muslimani dolaze u SAD. Šta pokušavaš uraditi, hoćeš da zabraniš muslimane? Rekao je da bi volio da mu novinari više laskaju. A onda ne zove određene novinare ili otkazuje press konferencije u Bijeloj kući. On je takav kakav je. Rekao je da mrzi Pariski klimatski sporazum, nuklearni sporazum sa Iranom, sve je to pocijepao, a nije našao ništa kao zamjenu. Čak i ako vjerujete da je on onakav kakav je bio, ukinuti finansiranje SZO-a u vrijeme jedne od najvećih pandemija i kriza globalnog zdravlja u više od hiljadu godina nije nešto što čak i oni koji su shvatali da će biti onakav kakav je govorio da će biti, mogli zamisliti. Smatram da se sve svodi na nešto što je John Bolton u knjizi pojasnio, a to je da Donald Trump brine samo o Donaldu Trumpu. Donalda Trumpa nije bilo briga za odgovor na pandemiju, nije ga bilo briga da li će dosta ranije reagovati i predvoditi puno snažniji odgovor. Želio je da nestanu i nije u uobičajen diskurs dopustio bilo šta što bi mu moglo skrenuti misli s narativa da vodi zdravu i rastuću ekonomiju. Naravno, koraci koje je poduzeo nisu značili da je sada izgubio svoj jedini argument da ga se ponovo izabere i zato tako loše stoji na anketama. Ako iz Trumpove perspektive gledate kako ću, šta ću, koja mi je strategija. Jedna od strategija mi je da za pandemiju druge okrivim, da okrivim Kinu i SZO. Kako ću ubjediti ljude da su u SZO zli? Pa tako što ću im ponuditi dokaz da su oni zaista zli i da smo ih zato i napustili. Ali, ipak je upotpunosti cirkulirajuće i to je ono što on radi. Druga stvar je, a ovo je pomalo i kritično, kao što vi na Zapadnom Balkanu znate to je trik kojeg svaki demagoga ulaže. Težite ka tome da sami izbjegnete bilo kakvu odgovornost i kako ćete sve loše što se dešava pripišete strancima i drugima. S tim u vezi, činite da se vaši ljudi, ljudi u vašoj zajednici osjećaju uplašenim. Ako ih plaši da će stranci u SZO ili oni u Kini, ili pak imigranti ili stranci koji se pokušavaju domoći naših obala,. a za koje on kaže da nose koronu, onm to sada stalno govori i to je dio njegove imigracijske poruke. Ako napravite to da se ljudi boje jedni drugih, navodite ih da traže rješenje, sigurnost i predstavljate se kao siguran izbor. To su uradili Karadžić i Mladić, kao i Milošević, ali i Tuđman. Zbog toga ljudi koji se brinu o niihvom vlastitom očuvanju moći, nego li o boljitku ljudi oko njih, upravo to i rade. Zato on i krivi strani identitet SZO-a kao način da se njegove pristalice postanu puno jače plaše, da su nesigurniji i da su ubijeđeni da je on jedini koji ih može spasiti od štete koja dolazi iz vanjskog svijeta. U tome je stvar. Dakle, nikada se tu nije radilo o SZO, ali neće po dobrom ostati upamćeno u historiji.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad