Fata Orlović i poslije svega nema mržnje u scru

Fata Orlović gubi strpljenje, ali ne i nadu – da će avlija pred njenom kućom biti, što bi bilo i po pravdi i po zakonu, očišćena od ovog bespravno izgrađenog crkvenog zdanja. Protiv crkve, kaže, nema ništa – ali joj nije mjesto na tuđoj zemlji. Vlastima ne vjeruje. Političare, bošnjačke prvenstveno, krivi za nebrigu. I neodgovornost.

"Ovo je lopovska igra. Otkud nije igra? Nešto igraju golemo – i taj sud i naša zajednica. Nešto se debelo igra. Vjerujem u pravosudne institucije i čestitam im, ali ako izvrše", jasna je Orlović.

Jedanaestog jula će biti zvanično četvrt stoljeća od genocida počinjenog u Srebrenici. Od genocida koji se još negira, unatoč i presudama i još živim svjedočanstvima. Fata Orlović prisjeća se onog dana kada je, '95., posljednji put vidjela svog supruga Šaćira.

"Vidjela kad smo pošli na autobus. Otišao mi sin preko šume – tamo je imao ženu i dijete, mlađi sin i Hurka (kći). Vidjela sam kad ga je Zoran iz Kravice odveo, uzeo ga ispred mene i odveo", kaže Orlović.

Odveo u bespovrat. Fata Orlović kosti je svog muža ukopala u Potočarima, u prostrastvo smiraja za one kojima su životi oduezeti, i koji 25 godina nisu među svojima. Ovdje će ove godine biti sahranjeni i posmrtni ostaci 23-godišnjaka.

"Kako god volim svoje, volim i tuđe. Kako je meni žao mog, žao mi je i tuđeg. Djeca su mi zdrava i živa, a moje familije je otišlo 22 i moj Šaćir", otkriva nana.

I dok živi ona, živjet će i borba – protkana hrabrošću i neustrašivošću pred smrću kojoj je već jednom u žive, ljudske oči gledala. Koja joj je najmilije odvela: s onu stranu postojanja. U ime kojih živi, prkosi i ne posustaje.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad