Očajnički tešku potragu za nestalima, stradalima u genocidu – brojne porodice i dalje nastavljaju. Sve je teže preći put od ekshumacije do identifikacije žrtava. Bili smo u posjeti Emini Hajdarević, ženi koja je u julu 1995. izgubila malodobnog sina i supruga.
Oko vrata Emina Hajdarević nosi ugraviran lik svoga sina Edina. Samo 16 godina imao je Edin na času svoje smrti. Ni šumskim putem, kojim je bježao, nije uspio ugledati ono “svjetlo na kraju tunela” kojem se nadao. Njegov tabut majka još nije spustila u mezar jer mu se za kosti ne zna.
VEZANE VIJESTI
“25 godina tragam za svojim djetetom, vodim borbu od 1995. godine – da saznam istinu i nađem jednu kost. Zar može jedna majka da traži jednu kost? Dijete je rođeno sa svim kostima, ali ja tražim samo jednu kost da bih mogla da ga ukopam, da nađe smiraj. I da znam, kada idem u Potočare, gdje ću otići”, priča Hajdarević.
Ova žena u porodičnoj kući živi zajedno sa svojim uspomenama. Ubili su joj i muža Kemala. Njegove su kosti pronađene 2012., a godinu dana kasnije sahranjen je u Potočarima. Godinu za godinom, Emina svaki put iznova “mračni juli mjesec” s jednakom težinom podnosi.
“Niti spavam, niti jedem. Teško mi je. Ja od maja počnem da razmišljam o 11. julu, i tražim to svoje dijete. Da ga ukopam. Pa makar isti dan umrla”, kaže Hajdarević.
U Srebrenicu, u porodičnu kuću, vratila se prije 15 godina. Iako, kako i sama kaže, ni sina ni supruga ne može oprostiti, ni prežaliti – mržnju ne osjeća, kao ni želju za osvetom.
“Ni danas ne osjećam mržnju. Ne mrzim nikoga, tražim samo od dragog Allaha da kazni one koji su ovo uradili. Ne kažem da su svi zlikovci, ali ovo nije mogla da uradi ni životinja”, kaže ona.
Iako je sve vidjela, čula, osjetila – i krv i suze i nemoć, što svoju – što tuđu, Emina ne odustaje. Nastavlja svoju borbu za istinom, borbu za pronalaskom barem one jedne sinove kosti koju će iz zemlje vratiti u zemlju. Dostojanstveno.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
