Sjećanje na Srebrenicu u dalekoj Australiji: Riječ čiji će značaj samo rasti

Vijesti 10. jul 202023:44 > 23:48
Saidin Salkić

Pjesnik, muzičar, filmaš koji uživa u miješanju umjetničkih žanrova i različitim umjetničkim izražajima. Zove se Saidin Salkić. Kada se dešavao genocid u Srebrenici, on je imao samo 12 godina. Danas je, po mnogima, jedan od najvećih umjetnika Australije.

Njegov rad inspirisan je svime onim što je preživio. U Srebrenici je izgubio oca, koji danas ‘živi’ kroz njegov rad i i dalje mnogo utiče na njega.

25. godišnjicu genocida obilježava na sebi svojstven način. Za N1 je kazao da je izložba Home – postla nacionalna.

– Vi ove godine na sebi svojstven način obilježavate 11. juli u Australiji. U pitanju je izložba HOME. Možete li nam reči šta sadrži izložba i koji su motivi na njoj.

Izložba je nacionalna, znači na nekom nivou cijele Australije, cijele države. Prikazuje se šest mojih, za mene revolucionarnih, digitalnih slika i moj dvanesti film That Mist in our Eyes.

Izložba ce biti postavljena godinu dana. Izložba je intimno, za mene, obilježavanje 25. godišnjice Srebreničkog genocida. Čovjek samo jednom može da izgubi dom. I onda mora da ga ponovo gradi, zauvijek. Nekako možda pogrešno trudeći se da izgradi dom, isti kao onaj koji mu je otet i spaljen. Ali to je naravno nemoguće, niti treba da bude moguće.

Ova izložba je na jedan snažan, prodoran i avantgardan način i moj snažni umjetnički pokušaj, sa svim mojim moćima da kreiram još jedan dom, ovdje, da mu ojačam temelje. Ne samo sada i tu, nego i budućnosti, u nekom budućem mitološkom diskursu u ovoj zemlji, koja je sada moj dom. Biti dio nekog folklora znači zauvijek imati dom. To je taj ultimativni dom.

– Koja je tematika filmova That Mist in our Eyes, kada je nastao, da li je dugometražni ili kratkometražni i koja je njegova poruka?

VEZANE VIJESTI

That Mist in our Eyes je moj najkraći film. Film o smiraju vjetra, morske oluje i postajanju i nastanku smiraja i sunca. Film-poema, opet metaforično pronalaženje i imanje doma. Zbog svoje kratkoće, traje samo 12 minuta, možda je i moja najčistija kinematografska poema.

– Na TV Melbourne prikazuju se dva Vaša filma, Conversation i The Shocking. Kako je došlo do te saradnje? O čemu se radi u tim filmovima?

Da. Oni se također prikazuju kao dio mog obilježavanja 25. godišnice srebreničkog genocida. The Conversation je film koji sam radio sa John Flausom, možda i najvećom Australskom filmskom figurom 20. stoljeća, čovjek koji je dizajnirao prve filmske univerzitetske programe u ovoj zemlji i koji je uporedio moje mjesto u historiji kinematografije sa mjestom Gertrude Stein u historiji književnosti, u smislu inovacije i otkrića. The Shocking je moj osmi film o kojem je Flaus takodjer pisao, izašao iz kritičarske penzije i pisao i govorio o mom radu. Moji filmovi se također prikazuju u Južnoj Australiji u julu.

– Vi Srebrenicu obilježavate svaki dan, kako ste nam već jednom rekli. Vaša osjećanja se ne mijenjaju. Kakvi osjećaji vas obuzimaju ove godine, kada se navršava 25 godina od genocida u Srebrenici?

Ovo su ipak slavni, gorostasni dani u kojima čovjek mora da pogleda oko sebe i u sebe i vidi koliko je radio, sa kojom unikatnošću I strašću i sa kojim razlozima. Vidi se u ogledalu bivši dječak spaljenog doma, kako se sad hakti i odjeci njegovog smijeha odjekuju kroz historiju najunikatnijih Iinajrelevantnijih, uprkos svima onima koji su pokušali da utišaju taj smijeh. Kroz moj smijeh, smije se i moj otac, i mi se zajedno haktimo sad na sve one ružne, pune mržnje, i naš smijeh, okićen mojom umjetnošću nas nosi sa vjetrom na tron ljudskosti i univerzalne bitnosti. Postajemo legende, veće i bitnije, svaki dan. I sad se mi smijemo svima i sve jače. A moja umjetnost blista i postaje najhumanija, najrelevantnija stvar, i sija. I mi sijamo sa njom i ona sa nama. Zauvijek.

– Koliko se u Australiji govori o Srebrenici, koliko se zna?

Sve se zna. I zauvijek će se znati. Srebrenica je jedna od ključnih riječi u modernoj svjetskoj historji. Riječ koja je sama za sebe diskurs i njen značaj će samo rasti.

– Mnogo godina ste radili u slavu i čast svom ocu koji je život izgubio u Srebrenici. Kada ste dobili kćerku, kazali ste nam da ste sve radili za nju. Da li to vrijedi i danas?

To će uvijek vrijediti. To vrijedi danas, i vrijedit će i sutra. Evolucija samog rada i njegovog sadržaja se mijenja, njegovi motivi i inspiracija je manje-vise konstantna. O tome sam skoro govorio u Q&A za Home.

– Koliko umjetnost vaša, ali i drugih autora doprinosi kulturi sjećanja. Na koji način vi doživljavate svaki 11. juli, daleko od mjesta dešavanja?

Skoro je jos bitnije raditi sa iskrenošću, nego raditi. Bitnije je raditi sa iskrenošću nego raditi. Postoji aspekt univerzalne odgovornosti dok govorimo, I ka tome uvijek mora postojati iskrena ljudska težnja. Dok ideš da govoriš o nečemu tako delikatnom, moraš imati teške, metalne čizme i grudi pune težine i sumnje, ali moraš ići i moraš govoriti. Tako, da, naravno da, mnogo je bitno govoriti, ali je skoro još bitnije govoriti sa pravim razlozima. Najjače kulture sjećanja, one najiskrenije, one od kojih čovjek ne može pobjeći, one su sve uglavnom u tišinama. Eh onda, iz tih iskrenih tišina treba pustiti glas. I mnogo je bitno da svi govore.

– Prošle godine ste nam rekli da imate u planu raditi scenario o Bosni i Srebrenici, ljudima. Rekli ste da ćete to raditi kada za to dođe vrijeme. Je li ono došlo?

Sama riječ ‘scenario’ je nešto protiv čega se ja borim u toj ‘kinematografiji’. Ti ljudi prave svoje ‘filmove’ na isti način, sa mnogo manje uspjeha i relevantnosti, djelimično zbog preistraženosti ‘posla’ kojim se bave, kao što su ih pravili u tridesetim, četrdesetim i ostalim decenijama, bez imalo ponosa i neke umjetničke ambicije da evoluiraju to čime se bave. To nije umjetnost, to je neka ljigava ekonomska senzocionalistička djelatnost i anti-umjetnost.

Ja sam napravio svoj film o Srebrenici, moj prvi film Karasevdah:Srebrenica Blues, film koji se sada smatra jednim od najunikatnijih tog žanra. Za mene je i tada bilo teško napraviti film o Srebrenici, sada bi vjerovatno bilo još mnogo teže. Ali postoji jedan ‘scenario’, ustvari jedna novela koja je jako kinematografična i mogla bi posluziti za to.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad