Kolona izbjeglica iz augusta 1995. godine sjećaju se i Banjalučani. Mnogi protjerani Srbi utočište su pronašli upravo u gradu na Vrbasu. Danas, 25 godina poslije malobrojni su parastosom obilježili tadašnje stradanje naroda.
I 25 godina nakon Oluje, tužna lica, drhtave ruke i sumorna sjećanja.
U hramu Hrista Spasitellja u Banjaluci parastos za oko 1800 stradalih Srba u akciji koja je za preživjele, prognane klasično etničko čišćenje.
“Kolona velika, narod, djeca plaču, starci, katastrofa. Išlo se moje selo, Ervenik, Srb, Martinbrod, Drvar i onda ovamo. Vratilo se nešto sitno Srba, moje selo Žegara je bilo jedno od najvećih srpskih sela u Dalmaciji, bilo je oko 800 kuća, tu se nešto i vratilo, a ova druga slabo. (N1: Kako žive Srbi u Hrvatskoj?) Slabo, žive od stočarstva, a što se tiče slobode, boje se”, ispričao nam je Žarko Šukara, izbjeglica iz Obrovca, Hrvatska.
Boje se, a život u strahu i danas ih tjera sa vjekovnih ognjišta, kažu predstavnici udruženja.
U Veritasu kažu da su tokom Oluje i pposlije nje ubijena 1.872 Srbina , od čega 1.221 (65 %) civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina.
Ističu i da je Međunarodni sud pravde (MSP) “Oluju” kvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja.
“Morate znati da su Srbi prije ovoga rata bili konstitutivni narod u Hrvatskoj i da su fizički postojali tamo. Danas niti ih ima kao konstitutivnog naroda, niti postoje tamo. Sva obilježja genocida tu postoje. Kratko da prokomentarišem odlazak gdina Milošvćća u Knin. Gospodin Milošević po vlastitom izboru može da ide u Knin, ali ne može da predstavlja ni jednog Krajišnika”, kazao je Slobodan Perić, bivši funkcioner RSK.
Bolje od svih današnjih priča o životu u Oluji, prije i poslije nje, govore tadašnje slike, isječci iz dokumentacije, poručuju izbjegli iz Gline, Petrinje, Knina, Obrovca, Benkovca i drugih mjesta.
“Prva granata je pala ispred naše kuće, osjetio sam da me je pogodila, ali nisam znao ni šta, ni kud, nije me boljelo. Vidio sam da nemam ruke. Sada imam ovu umjetnu ruku. Osjećam se dobro. Osjećam se kao da sam zdrav i čitav kao moji drugi drugari. A niko nije htio da mi kaže, poslije tri, četiri mjeseca, saznao sam da mi je majka poginula”, riječi su dječaka iz dokumentarnog filma Djeca Krajine.
Pored Banjaluke, koja je te 1995.godine bila spas za izbjeglice iz kolone, obilježavanje stradanja Srba u toj akciji biće održao narednih dana i u Novom Gradu, te na Petrovačkoj cesti.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
