Danas je dan bijelog štapa. Dan kada je pažnja usmjerena na one koji jesu, ili bi barem trebali biti, ravnopravni i vidljivi članovi društva. No, uglavnom nisu. Slijepe i slabovidne osobe naučile su se nositi s vlastitim poteškoćama, ali ne i s onima koji parkiraju na pločnik, taktilne staze, rampe ili ne poštuju semafor.

Naizgled sasvim obično jutro u porodici Hajduković. Bračni par Vehid i Ervina piju svoju prvu jutarnju kafu. Slabovidnost koju imaju od rođenja ničim ne otkrivaju. Iako, sve im je kroz život izazov. Najveći od svih je onaj kada su postali roditelji. Devetomjesečni Tarik zdrava je i vesela beba.

“Rođen sam u jednoj velikoj porodici, što je specifično za naše društvo. Porodica broji 15 braće i sestara. Još specifičnije, sedam braće i sestara je slabovidno. Svih nas sedam, slobodno mogu reći, svako na svoj način se snašao i neovisni su i porodični ljudi”, priča Vehid Hajduković.

“To je godina i najslađa i najteža. Puna izazova i odricanja. Uglavnom gledamo da se snađemo sami, da nikoga ne obavezujemo, a da je nešto društvo specijalno, nije to baš”, dodaje Ervina Hajduković.

Izazovi i njihovo savladavanje dio su svakodnevnice. Od izlaska iz kuće do izlaska na ulicu. Ovdje postaje teško. Na putu od kuće do osnovne škole u kojoj radi, Vehidu treba, ako je sve idealno, 10-tak minuta. A uglavnom nije. Arhitektonske prepreke su svuda.

“Ja ovdje nikad ne znam kad je zeleno svjetlo, kada preći, kada nemamo zvučnu singalizaciju”, ističe Vehid dok prelazi pješak prijelaz u blizini svoga doma.

Najveći problem su vozila na trotoarima. Nailazimo na jedno javne institucije.

“Šta je ovo, gdje si se ti drug moj parkirao, majka mu stara”, pita Vehid Hajduković.

Taktilne staze su rijetkost u naseljima. Kao i semafori prilagođeni slijepim i slabovidnim.

“Eh, ovo je taktilna staza koja me vodi do zvučnog semafora. I tu mogu da pređem ulicu kad se upali zeleno svjetlo za pješake”, kaže Vehid.

Dolazak u školu je avantura. Raditi posao koji voli, nije. Štamparija Centra Vehidovo je utočište…

“Što se tiče brige društva za slijepe i slabovidne osobe, nema ga puno. Sve što imamo, sve povlastice, a nema ih puno, sve smo se sami izborili”.

Ovdje se štampaju knjige na Brajevom pismu. Svakodnevno pripremaju školski materijali za djecu. A djeca upravo kucaju na mehaničkoj Brajevoj mašini. No, to nije najvažnija lekcija koju trebaju naučiti.

“Učimo ih životu. Ko uspije ovoj djeci da prestavi objektivnu stvarnost, bez nečeg ružičastog, da će mu neko nešto servirati, dati, da će mu pasti s neba, da prihvati realnost u dimenzijama kakva ona jeste, taj je postigao puno”, zaključuje Adem Nuhić, defektolog/rehabilitator.

Često nedostaje stručnog kadra. Uglavnom su rješenja kratkog daha. Ministarstvo obrazovanja KS je ovoj školi dodijelilo jednog asistenta.

“Do kraja decembra imamo te ugovore, čekat ćemo do februara hoće li biti produženo. A radi se o jednom asistentu”, otkriva Azur Kuduzović, direktor Centra za slijepu i slabovidnu omladinu.

I ovo su sve primjeri dobre prakse. Mnogo je slijepih i slabovidnih osoba koje nikad ne izađu iz svoje kuće. Kako zbog stigmatizacije društva, tako i porodice.

I zapamtite, slijepim i slabovidnim osobama ne treba vaše sažaljenje. Zlatno je pravilo, ako pomislite da nekome treba pomoći na pješačkom prvo pitajte. Ako dozvole, pomozite. Ako i odbiju, nemojte se ljutiti.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad