Alisa Mahmutović, majka tragično stradalog Mahira Rakovca, uputila je novo pismo javnosti.

Pismo je objavljeno na RadioSarajevo.ba, a prenosimo ga u cjelosti:

“Nemojte da vas čudi što jedan psiholog ne priča o oprostu i razumevanju i toleranciji, jer ovaj psiholog zna da ste svo troje umrli 14. decembra 2015. Samo je Mahir otišao ranije, a vi ćete mu se pridružiti kada uradite sve da sećanja na njega postanu deo našeg DNK-a”.

(Iz e-maila jednoga psihologa)

Poštovani građani i građanke Bosne i Hercegovine, ubili su nam dijete, a neki nas okrivljuju za vlastitu duševnu bol – da li je to moguće još jedino u tajkunsko-tranzicijskoj BiH?

Kao i do sad, pišem vam iz očaja, da ne presvisnem. Svima vama koji nam pružate podršku na Facebook profilu Pravda za Mahira želimo poručiti da nam dajete zadnje atome snage da izdržimo, da se izborimo sa svim ovim očajem koji se ponekad čini beskrajnim. I da, poslije svega što nam je dijete doživjelo, a zbog čega je diglo ruku na sebe, ne izgubimo, kao što je to naš Mahir, vjeru u ljude.

Ne moram vas upoznavati sa opskurnim činjenicama vezanim za (samo)ubistvo: kako se desilo, kad, kako smo ga identificirali i sve drugo, jer je sve već svima poznato. Mene je, kao majku, jedino zanimalo ZAŠTO? Danima sam ponavljala to jedno jedino pitanje, ne sluteći da ću ga vrlo brzo i dobiti. Naime, na dan dženaze mog Mahira, nazvao me njegov najbolji drug iz Internacionalne škole (zbog istrage mu ne smijem spominjati ime) zahtijevajući da hitno razgovara sa čika Dubravkom, mojim suprugom, jer se radi o stvarima koje meni ne može reći, kao ni svojoj mami, budući da ga je stid. Kako sam sve vrijeme iščekivala posljednji susret s Mahirom, želeći samo da vidim njegov tabut, da dodirnem to prelijepo lice i da poljubim zadnji put taj ledeni obraz, dječakovu izjavu sam mužu samo usput prenijela.

Kada su započeli višesatni i višednevni razgovori moga muža s tim dječakom, također žrtvom brutalnog nasilja – zanijemili smo. Saznali smo pojedinosti kroz koje je Mahir prolazio, posebno zadnju godinu. Doduše, muž i ja smo primijetili promjene u njegovu ponašanju, pa smo se obratili dr. Amri Delić, koja je trenutačno na Medicinskom fakultetu u Lajpcigu i koja nam je potvrdila da se kod Mahira radi o iznimnoj anskioznosti, a osim toga, rekla je da se zatvara, da su mu odgovori prekratki. To nas je ponukalo da se više okrenemo njemu, pa smo ga pokušali motivirati za razne sportove, ali ništa. Ostao je u svojoj čahuri.
Na bilo koji razgovor s nama – odgovarao bi nam da nemamo pojma o životu i da svijetom vladaju moćni s kojima se mi ne možemo nositi. Naravno, uvijek je navodio primjere iz svoje škole. Htjeli smo ga, stoga, ispisati odmah, ali mu je bilo stalo šta će oni reći – njegova grupa koja ga nemilosrdno fizički i verbalno zlostavlja, šta će o njemu govoriti tada. Jer, u toj školi on nije smio spomenuti nijedan regionalizam, a da ga ne ismijavaju i ne ponižavaju.

Kako je riječ o adolescentu, znala sam da je utjecaj grupe jači od roditeljskog pa i nisam vršila veliki pritisak. Mislili smo da ga treba pustiti da se izbori za svoje mjesto. Istina, često je dolazio s masnicama. Opravdavao ih je njihovim dječačkim igrama u kojima se ponekad i potuku. Pitala sam njegovog razrednog o tome. A on – pogađate – nije imao pojma o čemu ja govorim. Ništa niste mogli saznati jer nema roditeljskih sastanaka i Vijeća roditelja. Poruka je jasna – komunikacija na relaciji: škola – roditelj i roditelj – roditelj svedena je na nužni minimum. Sve što sam znala – znala sam iz papira koji mi prof. izvuče iz printera. Ko mi ne vjeruje, neka pita roditelje ispisane djece koji se upravo javljaju, a ja se nadam da će se i više i slobodnije govoriti sada kad je Pandorina Internacionalna kutija otvorena.

Sad kad znamo da je osim verbalnih napada, fizičkog zlostavljanja u vidu batina, bilo čak i seksualnog zlostavljanja u wc-u škole, pojavljuju se “zabrinuti roditelji” čiju smo mi, kao, djecu targetirali. Zašto se krijete iza sintagme roditelji učenika? Pa nisu svi učenici zlostavljali Mahira. On je tamo imao i drugove, i to jednog najboljeg. Da vi tačno znate o čemu se radi govori upravo vaše oglašavanje. Jer, zašto biste, inače, kao tužili mog supruga? Zato što je iskoristio medijski prostor da kaže koliko nam je teško i koliko nam je pomoć medija potrebna jer znamo da ulazimo u nešto što je višestruko zaštićeno, a takvo zaista jest, s obzirom na organizaciju rada, upravljanja, odgovornosti spram nadležnih službi, kadrovskih rješenja koja su u totalnoj suprotnosti sa bh. školskim sistemom.

Dragi moji „roditelji djece Internacionalne škole“ ne dozvolite da vas izmanipulira manjina čija su djeca, istina, prema njima ni kriva ni dužna, na samoubistvo navela jedno prekrasno dijete. Usprkos njihovim prijetnjama, moj Mahir, čak i bježeći od njih, nije se uspio riješiti njihovih prijetnji.

A to šta su mu radili, i to svjesno, potvrdio je najprije jedan učenik Internacionalne škole, koji je samo nekoliko sati nakon Mahirove dženaze (!) na svom facebook profilu ponosno, u stilu hladnokrvnog ubojice, napisao: “WE ARE THE REASON”. Za one koji ne znaju engleski to znači: “MI SMO UZROK”. To su ta, ljubavlju ispunjena djeca, o kojima pišu, i pri tom bezočno optužuju moga supruga i mene, naši “zabrinuti roditelji”.

Idemo dalje.

Navode moga supruga iz medija potvrdio je prije dva dana jedan od bivših učenika Internacionalne škole. Citiram ga u cijelosti i jako sam mu zahvalna što iznosi istinu sa mjesta zločina. A kaže: mogao bi o tome i roman napisati. On tu tvrdi: Devet godina sam pohađao istu školu u koju je Mahir išao. Iskreno, u toj školi sam dosta naučio što se tiče jezika i još nekih predmeta. Period kada se poslije petog razreda išlo na Ilidžu, tamo su se strašne stvari događale. Čak i naši nastavnici Bosanci nisu ništa poduzimali, što se tiče verbalnog i fizičkog zlostavljanja, i kada se prijavi, ništa ne poduzmu. Evo vam jedan primjer za tu školu. Arap u toj školi, 2015. god. je pokazao nastavnici srednji prst na kraju časa, otišao je kod direktora na razgovor i ništa mu nije uradio zato jer Arapi plaćaju 9000 km upisninu, a ja sam plaćao 5000 km. I kada sam ja to isto pokazao drugu na odmoru i nastavnica me vidjela – smanjili su mi vladanje. Hah. Uglavnom, da pređem na stvar, Mahir i ja imali smo super odnose, često smo se izdvajli iz društva i sami bili sakriveni iza škole i pričali. Sad mi je palo na pamet da sam mu ja u facu rekao „još jednom nek te neko dotakne – polomit ću ga, i tu se malo smirila situacija“. Sjećam se da su ga nekom špagom iz likovnog kabineta vezali na ogradu u školskom dvorištu i udarali po rebrima i znao je zakasniti na nastavu zbog toga. Mahir i ja smo cijeli raspust jedan igrali igrica i zezali, koškali se na pozitivan način, i kao drug drugu psovali i smijali se. Otkako sam ja otišao iz te škole na godinu dana, tada se desilo ovo sa oklagijom i svime. Ovdje bih mogao knjigu napisati, ali eto vam ukratko.
A dalje su Dž.K. i sedamdeset drugih učenika lajkali potvrđujući ovo. Gdje se onda u međuvremenu djela oklagija? Da li ovo ikome zvuči monstruozno? Upravo zato što jesmo pedagozi znamo da se ovdje radi o patologiji. A o tome da nema dokaza – poranili ste. Čekajmo sud.

Konačno, iz mase dokaza kojima raspolažemo, o čemu su MUP i Tužilaštvo Kantona Sarajevo detaljno upoznati, navest ću još samo jedan komentar jednog učenika. On kaže: “MAHIR RAKOVAC JE IZVRŠIO SAMOUBISTVO ZBOG OVIH, DJECE. NEMOJ DA MI SE KO JAVI I POČNE MI PAMETOVAT OKO 10 OSOBA MI JE POTVRDILO OVA IMENA!!! BOLI ME BRIGA ŠTO ĆE VAS 50% PREĆI PREKO OVOG STATUSA KO DA JE NEŠTO MOJE GLUPO ŠTO OBJAVLJUJEM, BOLI ME BRIGA ŠTO…”

Nastavim li dalje sa sličnim primjerima i ja bih, poput navedenog učenika Internacionalne škole, mogla napisati roman.

Meni sad ostaje pitanje, ako odgovor nije kristalno jasan: moj suprug je govorio upravo i to javno o silovanju dječaka oklagijom. A govorio je, ne kao zabrinuti ili osvetnički, nego kao odgovorni roditelj, upozoravajući preventivno – da se slične stvari ne dogode drugoj djeci. U apelu upućenom 6. januara 2015. tražili smo da se prestane sa atmosferom linča. I tu smo govorili o potrebi istine i pravde, odnosno, da nema krivih dok im se krivnja ne dokaže. Ko ne vjeruje, neka pogleda snimakl FTV-a. Zašto ste onda potrčali pred rudu? Čime je to moj suprug uništio blaženo djetinjstvo vaše djece? Izgleda da vam nije dosta što našeg Mahira nema. Treba li još neko da bude žrtva vaših bolesnih ambicija i nepostojanja minimuma savjesti?

Mi nismo dizali nikakvu hajku kao obrazovani i utjecajni ljudi, jer obrazovani jesmo, ali utjecajni nismo (što govori da su neki osnovni pojmovi pobrkani), već smo samo preko medija – za nas jedinog sredstva – objašnjavali okolnosti gubitka jedinog djeteta da skrenemo pažnju na anomalije koje su za ovo društvo dalekosežne, posebno vršnjačko nasilje. Ovdje je, činilo nam se, najvažnije pitanje, kako je moguće da nastavnici ne prepoznaju takve sadističke strukture o kojima je ovdje riječ. Pritom, ni u jednom trenutku mi nismo spomenuli nijedno ime, niti svu djecu te škole, izgleda da je riječ o samoprepoznavanju, a to već nema nikakve veze s nama. Prepoznali su se, izgleda, samo oni o kojima je riječ. A šta su njihova djeca radila i bila u stanju raditi svome kolegi samo zato što je senzibilniji i introvertniji od njih pokazat će sudski postupak. Dakle, možete tužiti mog supruga pa i mene do mile volje, ali javnost će saznati šta su vaša djeca radila. Tome ću posvetiti dio svog života kojeg mi niste uspjeli oduzeti, a on je posvećen istini o Mahiru, o drugačijima, silnicima, ali i o ljudima. Vaš je problem s nama što, kao s nekima, ne možete ništa zataškati. I ne možete nas potkupiti, jer čak i da cijeli Topčider za vas radi 48 sati (!) dnevno ne može naštampati novac kojim biste nas kupili. E, to je vaša rak rana.

I na kraju, s koliko ljubavi su odgajani sadisti – rekla je psihopatologija pa je vaše mišljenje, poštovani (roditelju maloljetnika) potpuno irelevantno, kako ovdje – tako i na sudu. A njen je stav da su djeca zlostavljači ustvar dječaci i djevojčice (zlostavljači) koji teško pate jer im najčešće nedostaje pažnja, ljubav, razumijevanje, topla riječ, pa to iskazuju nasiljem?

Javno obraćanje bilo je, ukolio ste slušali, mada sad vidim da iz vas ipak progovara višak znanja o zlostavljanju i potreba za mimikrijom istog, upućeno djeci koja znaju, a ima ih koja znaju – ne znam da li znate. Moj suprug nije sudio, nego je samo stvari nazvao pravim imenom i apelirao na svijest, koja je neophodna u izgradnji pravne države koja je je vaša najveće noćna mora. Pozivao je na stišavanje strasti i nije raklamirao klimu linča. Upravo suprotno!
Vi, roditelji maloljetnika, imate itekako na čemu čestitati mom suprugu, ali ne na lažima, to nije njegova specijalnost, što će sud svakako i dokazati, a već je dokazano njegovim mjestom kako u domaćim tako i u svjetskim naučnim krugovima i institucijama.

Rekli ste da svaka priča ima dvije medalje. Što predstavlja očitu i ne jedinu logičku pogrešku jer, ustvari, medalja ima dvije strane – tako nas barem uče u osnovnoj školi. Ko ju je pohađao – to zna.

Iz iste nelogičnosti proizlazi i moje pitanje – kome i zašto građanska tužba? Koga je to moj suprug prozvao? Ili ste se vi samo sami prepoznali jer niko nije čuo nijedno ime. Naprotiv, moj suprug je objavljivanje navodnih imena nasilnika nazvao pogrešnim činom. Otkad se to tuži za apele, a ne tuži za fizičko nasilje koje proizvodi smrt? Profil Pravda za Mahira, iako se na početku svog teksta vi pozivate na nepobitnu pravdu, smeta vam, kako ste nedvojbeno pokazali, samo zato što smo uspjeli potaknuti promatrače – za nekoliko dana više od 40.000 – da ne gledaju šutke ovo nasilje, jer smo i moj suprug i ja, u međuvremenu, postali i sami žrtve usljed nepodnošljivog bola. Smeta vam što nam toliko ljudi priskače u pomoć, radije biste da smo poput Mahira – da se povučemo, zatvorimo, trpimo i na kraju odustanemo na isti način. Ako već znate da su vaša djeca učestvovala u tome, pa zar ne bi roditeljskije bilo uspostaviti suradnju s nasilnikom i tako mu pomoći, naročito kad znate da će se njegovo ime nakon suđenja itekako znati. Mi smo izgubili sve, i nemamo više šta izgubiti. U odnosu na vas – to je naša najveća prednost. Zato ćemo se boriti do zadnjeg daha da se mijenja krivični zakon, a i ostali. To će nam osmisliti život, a mnogima pomoći: Mahirâ više ne smije biti. Iza njega će ostati Fondacija koja će stalnim radom upućivati kakvih sve roditelja i nasilnika u moćnim džipovima ima. Štitit će – preventivno – djecu koja se sama ne mogu odbraniti.

Budući da je rahmetli Mahir postao vaš problem broj jedan, pa čak vas zanima i stav njegovog biološkog oca – jedino vam mogu reći da Mahira, kako to stoji u Krivičnom zakoniku Federacije, na samoubistvo nije naveo njegov biološki otac, ma kakav bio, nego nečija ljubavlju ispunjena djeca koja su ga silovala oklagijom. I to onom koju je spominjao moj muž i prije nego je to potvrdio jedan od učenika.

P.S. Već ste prijavljeni u Tužilaštvo Kantona Sarajevo i tamo ćete morati dokazati sve navode iz vašeg pisma. Npr. koristeći možda telefonski listing, javna mjesta susreta, e-mail komunikaciju i sl. Sva sreća pa postoji tehnika kojom će se dokazati šta su i čija djeca radila i da li je moj suprug bilo koga slao igdje. I zašto bi? Pitanje za kviska.

Posebna poruka ostalim roditeljima: Tužno je što ste izmanipulirani jer se ovdje radi, pretpostavlja se, tek o 10 djece, a vi ste se svrstali na jednu stranu. Pa i ja sam roditelj, pa i ja sam strana.

Istina – bivši roditelj. Razmislite u čemu sudjelujete.

Alisa Mahmutović