Moramo se osloboditi oslobodilaca koji su nas oslobodili od slobode, govorio je dobri učitelj Lazar. Nije se plašio prijetnji ni u ratnom vihoru, kada je u Bijeljini spašavao komšije od smrti u logoru Batkovići, nije se plašio ni godinama poslije.
Koliko je mogao, čuvao je djecu od nacionalizma. A njegovi učenici bili su mu najvažniji cijeloga života.
Lazar Manojlović je oktobra 2008. godine zbog hrabrosti i humanosti proglašen Pravednikom svijeta. Nagrada je pod pokroviteljstvom predsjednika Italije uručena u Padovi, gdje mu je u čast postavljen stub u Parku pravednika. Ovo priznanje ignorisali su mediji u Republici Srpskoj, niti jedne objavljene makar kratke vijesti…
Od ratnih dana, kada je zbog suprostavljanja divljajućem nacionalizmu fizički izbačen iz osnovne škole “Radojka Lakić” gdje je bio direktor, pa sve do ulaska u devetu deceniju života Lazar Manojlović nije ustuknuo prijetnjama.
Nisu ga uplašile ni anateme Vasilije Kačavende koji je zagovarao njegovo linčovanje. Ponudu dobronamjernika da se preseli u Tuzlu je odbio. Dosljedan je ostao osudi nacionalizma u svojim novinskim tekstovima i zapisima.
„Ne možemo osuditi narode, ali možemo izrode. Nesreća je što je najviše izroda bilo u srpskom narodu. Srebrenica će ostati kao vječita mrlja na jednom narodu. Zbog jedne kamare izroda, bolesnih vođa, tvoraca politike zla i crnomantijaša. Stid me je što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu. Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. Što pokušavaju da taj krvavi srpski cunami porede i pravdaju drugim zločinima. Stid me je zbog Srebrenice i morao sam kroz tekstove da iskažem taj stid i sad mi je lakše,” objašnjavao je svoje djelovanje tokom ratnih dana , kada je uspio da spasi nekoliko komšija Bošnjaka zatočenih u Logoru Batkovići.
Knjiga „Učitelju s ljubavlju“ koju je napisao nakon rata bila je zabranjena u Republici Srpskoj. Crkvena opština Bijeljina te Prosvjeta poslali su dopis svim instiucijama i školama u kojem su naveli: „Zabranjuje se knjiga ‘Učitelju s ljubavlju’ zbog štetnog uticaja na srpsku djecu. “
Za Milorada Dodika u svojim novinskim i publicističkim radovima je napisao:
“Svime onim što govori, Dodik samo dokazuje svoju prostotu, svoje nevaspitanje, daleko od bilo kakve državničke mudrosti. Za državnika i malog kalibra treba imati odgovornost, zdrav razum i vaspitanje društveno i domaće. On to nema. Čini mi se da je sve gluposti ispucao, ne znam koju još može da kaže.”
To će ga koštati da nikada ne realizuje svoja dva projekta kojima se posvetio posljednjih godina života. A o njima je sa žarom govorio, jer su bili namjenjeni njegovoj največoj ljubavi: djeci i učenicima. Na sajmu tehničkih dostignuća u Beogradu projekat ekološke školske klupe Lazara Manojlovića i dizajnera Zdravka Mićanovića, dobio je zlatnu medalju i plaketu ’’Mihajlo Pupin”.
Klupa je napravljena od drveta koje omogućava trajnost i udobnost i bitna je za pravilan razvoj djece. Niti jedan ministar prosvjete u RS kojem je besplatno nudio projekat nije želio da ga sasluša. Kao što su ignorisali i njegov prijedlog za dizajn đačke knjižice, pune veselih detalja i želje da djeca stvaraju neki bolji svijet.
’’Djeci treba ponuditi da prihvate knjižicu da im je ona draga, da je čuvaju do kraja života. A ovu jedva čekaju da bace. Ovu knjižicu sam obogatio lijepim stihovima, lijepim mislima, lijepim ilustracijama, izbacio sam sve ono kažnjavanje, kažnjavanje…’’
Unatoč konačno dobijenoj saglasnosti ministarstva, Pedagoški zavod RS odbija da štampa takvu knjžicu. Njegova posljednja želja nije ispunjena…
Lazar Manojlović, učitelj i publicista, preminuo je 3. marta 2016. godine u 83-oj godini života u svojoj Bijeljini. Ako ima pravde, po njemu će se zvati neka škola. Bilo gdje i za bilo koju djecu.
„U školi čiji sam ja direktor postoje samo dvije nacije, jedna su učitelji, a druga učenici,” govorio je čika Lazar, dobri učitelj, Pravednik svijeta….
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.