Jasna Bajraktarević, ugledna univerzitetska profesorica, specijalista socijalne psihologije, psihologije ličnosti i sportske psihologije bila je gošća emisije Pressing na N1.

Profesorica se odmah osvrnula na njenu titulu psihologa kazavši da nema potrebe da se naziva psihologinjom.

“Zabunili smo se sa ženskim pravima, lično mislim da ih ima i dovoljno. Danas se izmišljaju neki novi, rogobatni izrazi”.

Nema vas mnogo u medijima. Jeste li se umorili zato što pričete ljudima, a oni neće da vas slušaju?

“Dugo sam vremena u medijima, od svojih studentskih dana. Ranije sam mislila da mogu da dovedem do neke promjene, ali sam onda shvatila da ništa nije slučajno i da je sve isprogramirano. Svi mi koji smo se borili smo samo gubili snagu. Onda sam odlučila da mijenjam pojedinca. Vodim se i klasičnim terapeutskim načelom – daj savjet kada ti ga traže”.

Da li to znači da je ovaj haos u kojem živimo zapravo dobro organiziran?

“Svih ovih godina analizirajući javne nastupe političara i prateći zbivanja mogla sam ustanoviti jednu zakonitost koja vlada na ovim prostorima. Balkan je takav-kakav je zato što nekom odgovara. Političari na Balkanu dobro odrađuju posao za nekog, u ime nečijih motiva i dobor su plaćeni za taj posao. Formatirani smo za konflikt i mržnju ne shvatajući da te dvije stvari nekom donose dobar novac. Nacionalizam je dobar biznis. Nevjerovatno je kako su ljudi na ovim prostorima lako ušli u etničke i ekonomske konflikte”.

Komentar na ponovne tenzije na relaciji Izetbegović – Vučić. Vjerujete li da ima dogovora među njima u smislu međusobnih napada i optužbi?

“Postoji jedna fina sinhronizacija između njihovih konflikata. Čim bi prestali konflikti i svađe među njima odmah bi došlo na red pitanje šta je sa propalim preduzećima. Ljudi žele mir, ekonomsku sigurnost, da putuju po svijetu i da žive normalne živote. Tamo gdje je normalan život podrazumijeva se i smanjenje korupcije, birokracije i administracije. Onda se postavlja pitanje šta bi ti ljudi u administracijama radili kada bi ‘zavladao normalan život’. Paradoksalan je statistički podatak da je svaki deseti čovjek u BiH aktivan u politici. Pitamo zašto nema stranih ulaganja i zašto je teško otvarati i pokretati nove firme. Te strane investicije neko ne dozvoljava. Zašto i onda se vraćamo na ono pitanje ko ima interes od ovakve situacije”.

Zašto narod, koji je vrlo dobro svjestan ko je kriv za ovakvu situaciju, ne upire prstom i kazne na neki način te ljude?

“Upiranje prstom ide u pogrešnom smjeru. To upiranje prstom uvijek ide u one druge, a skoro nikad se ne pitamo ko je kriv kod nas samih. Ne analiziramo sebe nego krivimo druge. Treba prvo očistiti svoje dvorište pa govoriti o tuđem. Mislim da ovdje mir nikom ne treba. Mir ovdje je kontraproduktivan. Mi na Balkanu imamo jedan psihološki profil podijeljene strukture kompleksa niže vrijednosti, dakle inferirornosti, naučeni da budemo vođeni. Neki narodi se bore protiv toga i konstantno su u konfliktu i forsiraju uglavnom svoje poraze i žrtve. Drugi narodi traže isključivo da budu pod čizmom nekoga. Neko je pak kroz religijski proces pokušao da nađe svoj identitet. Balkan uvijek prolazi kroz tu fazu inferiornosti i superiornosti”.

Treba istaći da je u BiH prisutna filozofija sabura koja je često linija manjeg otpora. To podrazumijeva odustajanje od borbe kada je potrebno reći – sada je dosta, zaslužujem više”.

Vidite li razliku između BiH, Hrvatske i Srbije u vidu kompleksa više ili niže vrijednosti?

“Svakako. Mnogo više vidim razlike kao psiholog sporta nego kao socijalni. Sasvim različito morate pristupiti kao psiholog sportistima iz Srbije nego sportistima iz BiH i Hrvatske. Nekome je lakše pokrenuti inat time što ćete ga omalovažiti, nekomo zato što ćete mu pokazati poštovanje… Ipak ne bih konkretno otkrila, jer nemam dozvole, kako reguju sportisti iz ovih zemalja. Ali zaista je ogromna razlika u pristupu sportistima iz ovih država”.

Šta nam je dijagnoza za ovo stanje?

“Počeli smo se naglo mijenjati kada smo prihvatili zapadnu psihologiju i pedagogiju. Prihvatili smo jako lako veliki projekat koji dolazi iz SAD-a, a da nismo uvidjeli kako je opasan. Radi se o reality programima. Reality šou je prije nekih 30-ak godina polako počeo da ulazi u naše živote, a skoro niko nije primijetio opasnost koju nosi – odsustvo kritičkog razmišljajnja. Poenta ovakvih programa je držati veliki broj stanovnika u nekom stanju da ne mijenja stvari oko njih. Zbog ovakvih programa postali smo poslušni. Mi smo od onog patrijarhalnog, stabilnog porodičnog stanja, koje je na Balkanu vladalo stotinama godina, lako prihvatili promjenu i izgubili smo se. Izgubili smo svoj identitet. Društvo je onakvo kakvo su nam određeni ljudi servirali. Znate šta je bila glavna emocija koju su htjeli izazvati kod ljudi. To je bio strah”.

“Mi imamo zabludu da kroz izbore biramo. Bunimo se, frustrirani smo i agresivni, ali ne mijenjamo ništa. Suština je u vraćanju sebi i porodičnom okruženju”.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.