Po mnogima 2. maj 1992. godine za Sarajevo, ali i Bosnu i Hercegovinu, njen opstanak i nezavisnost je datum od presudnog značaja. Tada su branioci glavnog bh. grada uspjeli odbiti napad paravojnih srpskih formacija i Jugoslovenske narodne armije (JNA), te odbraniti Predsjedništvo BiH.

Takvog je mišljenja i Dragan Vikić, tadašnji komandant specijalne jedinice MUP-a BiH, koja je uz pripadnike Teritorijalne odbrane i građane Sarajeva, organizovala odbranu grada.

„Za mene je 2. maj jedan od najbitnijih dana u odbrani Sarajeva i BiH. Padom glavnog grada, pala bi i BiH. Taj dan mnogi smatraju danom ‘D’. Napad paravojnih formacija SDS-a sa dobrovoljcima potpomognuti Jugoslovenskom vojskom sa tenkovima, minobacačima i svim artiljerijskim oružjem kojim su raspolagali počeo je u četiri sata ujutro. Međutim, zaustavili smo ih na Vrbanja mostu, a drugi pravac napada bio je iz pravca bolnice Jagomir. Na taj način su željeli da presjeku grad. Računali su na to da se u tom međuprostoru nalazi kasarna Maršal Tito, koja je bila prebukirana vojskom i rezervistima koji bi im mogli pomoći u izvođenju akcije“, rekao je za Anadoliju Vikić.

Prema njegovim riječima za uspješnu odbranu od napada veoma važne su bile predradnje koje su obavljane, kako u vojnom, tako i u obavještajnom smislu.

„Početkom aprila domogli smo se kompletne ratne dokumentacije o paravojnim formacijama SDS-a u svih deset općina u Sarajevu. Uspješno smo sa drugim kolegama iz Službe državne bezbjednosti i policijskim snagama uspjeli taj dio u gradu razoružati i faktički ga ugasiti. Moram reći da je 17. aprila obavljena veoma značajna akcija ulaska u tvornicu Pretis, gdje smo se domogli protivoklopnih sredstava, granata za ZIS top, koje do tada branioci Sarajeva nisu ni posjedovali. Tako je 2. maj imao preduslove da im se žestoko suprotstavimo“, kaže Vikić i dodaje da je jedan detalj bio od presudnog značaja:

„Dan prije napada u toku večernjih sati dobili smo pravovremenu informaciju od Munira Alibabića, načelnika Službe bezbjednosti da će se napad dogoditi u jutarnjim satima. Tako smo imali vremena na ključne pozicije ‘gurnuti’ dodatne snage i zadati im 2. maja velike gubitke. Uz policijske snage u toj akciji je učestvovao veliki broj patriota grada Sarajeva predvođeni svojim komandantima. Ipak, policijske snage su bile od presudnog značaja, kao najosposobljenije, najbolje naoružane i najobučenije za takve situacije. U to vrijeme se tek formirala Teritorijalna odbrana. Okosnica tog otpora bile su policijske i samoorganizovane patriotske snage iz svih dijelova grada.“

Taj 2. maj neće ostati upamćen samo po napadu na ključne institucije i tačke u Sarajevu, nego i po otmici Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Republike BiH. Sa delegacijom, s kojom se vraćao sa pregovora iz Lisabona, Izetbegović je zadržan na aerodromu, a potom prebačen u Lukavicu u kasarnu JNA.

„Bitno je naglasiti da se taj dan iznenada u Sarajevu pojavio i Fikret Abdić. Nakon što je slomljen napad regularna Jugoslovenska vojska sa svojim zaštitnim pukom, koji se nalazio u Butilama tokom dana ušla je u Sarajevo. Uprkos činjenici da je na snazi bio sporazum da se po gradu mogu kretati samo sanitetska vozila ili vozila za snabdijevanje hrane. Međutim, oko 300 vojnika sa oklopnim i protuoklopnim vozilima i svim onim čime su raspolagali došli su sa namjerom da zapale glavnu poštu na obali. U tome su djelimično uspjeli, ali nisu ušli u Predsjedništvo. Tada su oni imali sve regularne snage unutar grada, opkoljenog paravojnim formacijama. No, tada su slomili zube na Sarajevu i rat je otišao u drugom pravcu, a to je bilo permanentno granatiranje i ubijanje civila. U vojnom smislu su doživjeli krah, jer im je propao plan da okupiraju grad. Nakon toga je vojska napustila kasarne u gradu. Stoga, smatram da je 2. maj 1992. bio odlučujući. Da su taj dan ušli u Predsjedništvo i zauzeli ga pitanje je da li bi došlo do razmjene Izetbegovića i Milutina Kukanjca i te cijele ovdašnje armijske oblasti“, smatra Vikić.

Jedan od ključnih ljudi odbrane Sarajeva navodi da se iz dokumentacije do koje su došli, te kasnijeg slijeda događaja, među kojima je otmica predsjednika Izetbegovića i pojavljivanje Abdića u Sarajevu, jasno vidi da je sve bilo dobro isplanirano.

„To je pitanje za historičare da istraže sve činjenice. Nažalost, ovdje svako ima svoju istinu, ali će nakon određenog vremena sve biti poredano i sve će se znati, šta je sve prethodilo 2. maju i zašto je baš taj dan odabran za sve te događaje. Patriotske snage i policija BiH uspjele su taj dan pretvoriti u dan pobjede. Od naroda i njegovog srca nema ništa jače, a to se pokazalo 2. maja kada smo zaustavili nadmoćnijeg, naoružanijeg, spremnijeg i neprijatelja sa određenim ciljem“, kaže Vikić.

Kada pomisli na 2. maj 1992. Vikiću je prva asocijacija početak rata, jer tada je prema njegovom mišljenju definitivno postalo jasno da nema mirnog rješenja.

„Do 2. maja radili su tramvaji, trolejbusi. Faktički je rat krenuo, ali vjerovatno druga strana nije bila spremna da ono što je uradila 2. maja uradi ranije, početkom aprila. Izgleda da im je trebalo vremena. Kada gledate ta naša zajednička sredstva, naprimjer tramvaje kako gore, postajalo je jasno da je rat počeo. Do tada sve nekako mislilo se možda će se postići neki sporazum i riješiti sve na miran način. Međutim, tada više nije postojala nikakva šansa i išlo se u odbranu. Sigurni smo da smo vodili odbrambeni rat. Naša strana sigurno nije imala nikakav plan, ali za njihov se znalo i tada i danas, neki poput Vojislava Šešelja pričaju o tome. Sve se zna šta se dešavalo. Naoružavali su ljude planski, došli smo do dokumenata u kojima su bili podaci sa imenom i prezimenom čovjeka i koje naoružanje duži, tako da je sve to bilo organizovano i pripremljeno“, pričao je za Anadoliju Vikić.

Vikić se nada da će jednog dana mnogi koji danas nisu spremni priznati ni genocid u Srebrenici, a kamoli neke druge događaje iz rata, konačno zbog mladih naraštaja reći i prihvatiti pravu istinu.

„Žalosno bi bilo ako ne izvučemo nikakvu pouku iz svega što se dešavalo od 1992. do 1995. godine. Omladini bi poručio da se druže između sebe i da ne slušaju političare. Ljude dijelim na dobre ili zle. Mnogi od nas su to na svojoj koži osjetili. Nije tačno da će ti onaj koji je iste vjere ili nacije biti ti jedini prijatelj. Na koncu zašto mnogi idu vani, tamo nemaju svoj identitet. Mislim da će dobro pobijediti, ali ta borba za istinu i pravdu je dugačka. Već dugo traje nažalost. Ipak, nadam se da će se mladi uzdati u sebe i stvari uzeti u svoje ruke za prosperitet BiH“, zaključio je Vikić.

Zapaljeni tramvaj i pusta raskrsnica koja vodi ka KSC Skenderija, s jedne, i prema zgradi Predsjedništva BiH, s druge strane, slika je Sarajeva od 2. maja 1992. godine. Ta slika Sarajeva je obišla svijet, a uz nju i vijest da je tog dana, kao i dan nakon toga, 3. maja, odbranjeno Sarajevo i BiH. No, počela je najduža opsada jednog grada u historiji modernog ratovanja.

Specijalne jedinice tadašnje JNA uz pomoć brojnih paravojnih srpskih jedinica, 2. maja 1992., u koordiniranoj i dobro osmišljenoj vojnoj akciji pokušali su zauzeti zgradu Predsjedništva BiH u centru Sarajeva. Glavna borba vođena je oko 150 metara od zgrade državnog Predsjedništva, na Skenderiji.

Tog dana na aerodromu u Sarajevu, pripadnici tadašnje JNA zarobili su predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, dok se vraćao sa mirovnih pregovora u Lisabonu. Potom je odvezen u Lukavicu, odakle se telefonom javio u program tadašnje TV Sarajevo. Pregovori o Izetbegovićevom puštanju na slobodu su trajali i narednu noć i dan… Pušten je u zamjenu za izlazak kolone JNA iz kasarne koja se nalazila u samom gradu.

Istog dana, zapaljena je i potpuno izgorjela zgrada Pošte u centru Sarajeva, u kojoj se nalazila telefonska centrala glavnine telefonskih linija na području sarajevskih općina Centar i Stari Grad. Stanovnici navedenih općina i šire od tog dana pa do kraja rata bili su bez telefonskih linija u svojim domovima. U Sarajevu se tog dana prvi put nakon Drugog svjetskog rata začula sirena koja označava zračnu opasnost.

Međutim, napad je osujećen. Zgrada Predsjedništva BiH nije zauzeta, grad nije presječen napola, iako je ostao u opsadi. Napad su osujetile specijalne jedinice MUP-a Republike BiH, kao i pripadnici Teritorijalne odbrane RBiH, Patriotske lige, Zelenih beretki i brojne druge patriote.

No, 2. maja 1992. Sarajevo je potpuno blokirano i onemogućeno je kretanje ljudi i roba na svim ulazima i izlazima iz grada. Tog dana počela je opsada koja je naočigled cijelog svijeta trajala 1.460 dana tokom koje su građani Sarajeva ubijani minobacačkim granatama, snajperskim hicima, protivavionskim naoružanjem…, ali su, isto tako, mučeni prekidima u snabdijevanju vodom, električnom energijom i prirodnim plinom, izgladnjivani… Ipak, upornost da se grad odbrani i želja za preživljavanjem su pobijedili i Sarajevo nikad nije palo u ruke napadača na BiH.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.