"Ne možemo polagati nadu u bilo kojeg pojedinca, pa ni u najmoćnijeg predsjednika na svijetu, predsjednika SAD-a", kaže Amra Šabić-El-Rayess. Ističe da je s Bidenom došla bitna ideološka promjena, ali to nije dovoljno.

“Amerika i cijeli svijet se nalaze u jednom kriznom momentu u kojem je prisutan ogroman porast mržnje, ogroman porast nasilja iz određenih rasističkih, islamofobskih tendencija i ja se jako brinem za budućnost ne samo Amerike nego i svijeta u narednih nekoliko decenija“, kaže Amra Šabić-El-Rayess, profesorica na Columbia University u New Yorku, za DW.

Šabić, u ekskluzivnom razgovoru za LIMITless DW-a, kaže da je s dolaskom Joea Bidena na mjesto predsjednika SAD nastupila “bitna ideološka promjena jer on daje pozitivan primjer, humani primjer, koji govori vrlo pozitivno o značaju rasne, religijske i drugih raznolikosti u SAD-u”.

“Međutim, ne možemo se osloniti na jednog pojedinca da mijenja ko smo mi kao ljudi”, kaže Šabić.

Paralele između bivše Jugoslavije i SAD-a

Šabić, kako u svom profesorskom radu, tako i izvan studentskih klupa, već dugo upozorava na paralele između stanja prije rata u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjeg stanja u Americi. Često kaže da ovu Ameriku ne prepoznaje. Kaže da je, još početkom oktobra prošle godine, dakle prije održavanja američkih predsjedničkih izbora u novembru i prije juriša na Kapitol početkom januara, upozoravala i aludirala na to da postoji velika šansa da dođe do radikalizacije unutar ne samo policijskih, nego i vojnih snaga SAD-a.

“Gledati američku policiju kako ubija ljude crne boje kože bez grižnje savjesti je deja vu – horor film čiji kraj više nikada ne želim vidjeti”, napisala je Šabić tada za Al Jazeeru na engleskom i upozorila: “Ne želim samo upozoriti Amerikance, već želim vrisnuti iz sveg glasa da ukoliko nastavimo dehumanizirati jedni druge i ako izaberemo mržnju umjesto društvene kohezije uskoro ćemo biti u situaciji da saomoubilačkim vozom putujemo u ponor – bez povratne karte.”

“Svi imamo potencijal da mrzimo”

Zbog vlastitog iskustva iz BiH i zbog svega što se prethodno dešavalo nije bila iznenađena napadima na Kapitol, kao što nije bila iznenađena ni pobjedom Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima prije četiri godine.

Iznenađeni njenom perspektivom su, kako kaže, bili njeni prijatelji i kolege smatrajući da je ona možda tek posljedica njenog osobnog iskustva iz BiH.

No Šabić neprestano upozorava na sljedeće: “Mržnja nije isključiva za bilo koju naciju, grupu ljudi, za bilo kojeg pojedinca. Mi svi imamo potencijal da mrzimo. Znači bitno je biti svjestan toga da niko nije toliko poseban da ne može da doživi ono što smo mi doživjeli u BiH.”

“Nažalost ta granica, koliko daleko mržnja ide, se na neki način svakodnevno pomjera u Americi i širom svijeta gdje ono što je nekada bilo neprihvatljivo postaje postepeno prihvatljivo i ja se toga bojim”, kaže Šabić.

“Mačka kojoj nikada nisam dala ime”

A mržnju i ratu, koje je osjetila na svojoj vlastitoj koži, Šabić pokušava približiti prije svega mladim Amerikancima u svojoj knjizi “Mačka kojoj nikada nisam dala ime”. U knjizi piše, kako naglašava, o muslimanki koja je preživjela genocid u BiH, o tinejdžerki koja je preživjela opsadu Bihaća.

“Postoji praznina o znanju američkih mladih ljudi o tome šta se desilo u BiH. Oni prvi put čitajući moju ličnu priču saznaju da se desio genocid u BiH“, kaže Šabić.
Knjiga je postala bestseller u Americi, nagrađena sa šest zvjezdica književne kritike, što je rijetkost.

“Već dugo nisam prolio toliko suza čitajući knjigu”, napisao je jedan čitatelj na Amazonu. Sama Šabić kaže da je plakala satima, danima, imala noćne more nakon pisanja određenih odjeljaka, ali naglašava: “Moja knjiga nije politička, ona nije knjiga koja je puna mržnje, ona je knjiga koja se suprotstavlja mržnji.”

Kaže da je njen san da njena knjiga bude uključena u literaturu koju će čitati ne samo bošnjačka, ne samo hrvatska djeca, već i djeca koja danas odrastaju u Republici Srpskoj.

“Nikada nisam doživjela da se neko srpske nacionalnosti meni obrati i da na neki način prizna da su srpske snage izvršile genocid do izdavanja moje knjige. Sada u zadnjih nekoliko mjeseci javlja mi se jako puno mladih ljudi, ljudi koji mi šalju pisma i fotografije, primjerice i iz Beograda, iz ostatka Srbije, koji pričaju o tome da u njihovim porodicama postoji jedna težina o pričanju o prošlosti, da vlada tišina kada se spominje ko je kakvu ulogu imao u ratu u BiH i mislim da je ta tišina jako teška za mlade ljudi koji žele da na neki način ne nose odgovornost za ono što su možda starije generacije učinile”, kaže Šabić i poručuje da joj to daje nadu.

“Ne možete nas spasiti sve, ali spasite barem ovo dijete”

A nadu nije gubila ni u najtežim danima rata, ni onda kada joj je bombardirana kuća usljed čega je njena majka izgubila sluh, ni onda kada je sa majkom išla u potragu za hranom na teritoriju tadašnje tzv. Republike Srpska Krajine u Hrvatskoj, kada je zamalo izbjegla silovanje, ni kada je s majkom prolazila kroz minsko polje… Ali, ni onda kada je svoju školsku diplomu predala dvojici psihologa koje je tokom rata srela u Bihaću.

Šabić je naime tokom rata pomagala medicinskim sestrama i ljekarima prilikom vakcinacije djece u lokalnoj bolnici u Bihaću. Jednog dana su u bolnicu došli psiholozi Drew i Wayne koji su radili za International Rescue Committee, koji su je zamolili da im pomogne, da im pokaže škole u gradu zanimajući se za situaciju u kojoj se nalaze djeca u BiH kada je riječ o obrazovanju. Prilikom posjete njenoj srednjoj školi, jedan od nastavnika, kojem su bile poznate njene ocjene i osvojene nagrade, se obratio psiholozima rekavši: “Ne možete nas spasiti sve, ali spasite barem ovo dijete.”

“Želiš li nam dati svoju dokumentaciju, da li bi željela studirati u SAD-u”, pitali su Drew i Wayne, jednom od njih do danas ne zna prezime, a drugog nikada nije uspjela kontaktirati unatoč brojnim pokušajima.

David Pincus:”Dajte mi jednu osobu!”

Kada su dvojica psihologa predstavljali svoj izvještaj o stanju u BiH na sastanku Upravnog odbora IRC-a u New Yorku, član Upravnog odbora David Pincus, Jevrej, filantrop i biznismen im je rekao: “Zaboravite brojeve, želim pomoći osobi. Kome mogu pomoći? Dajte mi jednu osobu!”

“Pincus je čuo za priču o sarajevskoj Hagadi, tj. da su je bosanski muslimani stoljećima čuvali od uništenja. On se želio odužiti za to i ja sam bila njegov način da se oduži”, rekla je Šabić u jednoj diskusiji održanoj na Columbia University.

“Dobro došli u SAD, sada ste na sigurnom”

Šabić je u Ameriku stigla 1996. godine, a njen prvi “susret” sa Amerikom bio je službenik na kontroli za imigrante, koji joj je, nakon dugog provjeravanja bh. pasoša, kojeg je vidio prvi put u životu, rekao sljedeće: “Gospođo, dobro došli u Ameriku! Žao mi je zbog svega što vam se dogodilo, sada ste na sigurnom.”

Šabić je u Americi najprije završila koledž, potom ekonomiju na Brown University, potom dva magistarska studija, a onda i doktorat na Columbia University na kojem je danas profesorica.

Prvi put slobodna kao muslimanka, ali…

“U Americi sam se prvi put osjećala slobodno kao muslimanka”, rekla je Šabić jednom prilikom godinama kasnije. No danas, kaže, nije lako biti muslimanka u Americi jer se percepcija muslimana promijenila nakon 11. septembra.

“U Americi se više od 90 posto Amerikanaca boji nasilja u ime islama. U Europi, ne samo u Americi, najnepoželjnija grupa za susjede su muslimani. Islamofobija je toliko dominantna da prva pomisao koju ljudi imaju u vezi islama jest da su muslimani uvijek teroristi. Jako je tesko kao pojedincu boriti se protiv toga”, kaže Šabić za DW.

A da predrasude i mržnja nisu specifični samo za jedno područje najbolje govori pitanje koje je Šabić, godinama nakon dolaska u Ameriku, dobila od vlastite kćeri Dinah, rođene i odrasle u New Yorku, koja se jednog dana vratila iz škole s pitanjem: “Mama što će biti sa sestrom i sa mnom ako dođu po tebe i tatu jer ste muslimani i migranti, a mi ostanemo same”.

Bio je to trenutak u kojem je Šabić odlučila Amerikancima ispričati svoju vlastitu priču. Kao upozorenje.