Prije par dana sam na upit o ličnim željama u 2022. odgovorio: „Da sa sinom i kćerkom posjetim Banja Luku. Da moje kolege sa djecom slične dobi budu naši gosti u Sarajevu. Da skupa odemo u Jasenovac i Srebrenicu. Da gradimo budućnost za našu djecu.“ stoji u saopćenju Zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH Damira Arnauta (Naša stranka) u kojem odgovara potpredsjedniku SDP-a Vojinu Mijatoviću.

“Kako moja djeca skijaju na Jahorini, oduševljena su Trebinjem, u Bijeljini su obišli ulice iz kojih je u ovom ratu protjerana rodbina njihove prabake, a u Višegradu, u onom, njihove pranane, žao im je što do Bihaća više ne ide voz kojim se voze do Mostara, u Busovači su na domaćem terenu, ali u svojim kratkim životima nisu stigli posjetiti Banja Luku ili vizualizirati strahote Srebrenice i Jasenovca, ovo su skromne i nadasve dobronamjerne želje. Neki bi za svoju djecu poželili da im Erdogan bude kum na svadbi ili da bespravno otvore restoran.

Dan kasnije Šemsudin Mehmedović je, na Dodikovu prijetnju da će biti uhapšen ako uđe u RS, posjetio Doboj, uslikao se i napisao „Pozdrav Dodiku i njegovoj Sanji“. Razumljiva je potreba da dokaže da se kabadahije ne boji, a ispunio je i patriotsku dužnost pokazavši da se u Bosni i Hercegovini ne može hapsiti po nalogu političara. No njegova poruka je ciljano bila provokativna i na granici neukusa. Povratnicima nakon nje sigurno neće biti bolje.

Vojin Mijatović je takvu poruku SDA zvaničnika ignorisao, a od moje napravio konstrukciju da, pored moje djece, ni ja nikada nisam bio u Banja Luci. Takva površnost, zlonamjernost i neinformisanost su česti na bh. političkoj sceni, ali su mahom rezervisani za političke oponente. Kada ih izrekne potpredsjednik vašeg koalicionog partnera, to ukazuje na dublji problem.

U Banja Luci sam prvi put nakon rata bio u junu 2000., kao praktikant UNHCR-a, u višednevnoj posjeti. Konteksta radi, godinu kasnije u Banja Luci je ubijen Murat Badić iz Cazina prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije. Vojin Mijatović je tada bio student u Beogradu.

Banja Luku sam, na poziv bošnjačkih poslanika u NSRS, posjetio više puta 2008., zbog dva veta Nebojše Radmanovića: o građi Haškog tribunala i zahtjeva Vijeću sigurnosti UN da naredi Srbiji da provede presudu Međunarodnog suda pravde o genocidu. Vojin Mijatović je tada bio savjetnik Nikole Špirića.

Iz Banja Luke i Prijedora sam se, sa obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, vraćao 1. marta 2010. kada sam se na Korićanskim stijenama javio Ejupu Ganiću, koji je kratko rekao da ga hapse po nalogu Srbije. Dva dana kasnije sam bio u Londonu, a u julu smo se vratili kao pobjednici. Već početkom septembra sam u Banja Luci bio za Bajram, a nakon deset dana sam pred prepunom salom govorio o londonskom procesu. Vladimir Vukčević je tada prijetio da će „da me ‘apsi“, a Vojin Mijatović je postao savjetnik Aleksandra Džombića.

Sve ove posjete se mogu naći internet pretragom. Od 2014-16. Banja Luku sam posjetio desetak puta. Vojin Mijatović je tada bio direktor Ekonomskog instituta, vlasništvo Slobodana Stankovića i praktična ekspozitura SNSD-a, o čemu je Žurnal opsežno pisao. Posjete sam nastavio i 2017., kada je Mijatović postao zamjenik ministra kao član NDP Dragana Čavića.

Banja Luku sam posjećivao i nakon što je Mijatović prešao u SDP, uključujući i 2018. kada je Hakija Meholjić svjedočio da mu je Mijatović zaprijetio da će „doći u Srebrenicu da ga zakolje“. Te godine mediji su izvjestili i da je Mijatović rekao: „Ljudi u RS će slaviti 9. januar bez obzira na odluke Ustavnog suda. Ja se slažem s tim, da budem potpuno iskren”.

Govoriti o ovim pitanjima nakon što ih je sam Mijatović otvorio nije znak slabosti Trojke, već put u njeno dalje jačanje.

Sa strateškog stanovišta, Trojka treba imati jednog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Dino Konaković, Denis Bećirović i Mirsad Čamdžić su meni lično jednako prihvatljivi, ako se možemo dogovoriti oko jednog. Ako ne možemo, trebamo dati nekoga ko se državničkim djelovanjem izdigao iznad stranačkih politika, poput Danisa Tanovića, Ejupa Ganića ili Zlatka Lagumdžije.

Također, za mjesto u državnom parlamentu iz RS koje se može ishoditi zajedničkim nastupom, Trojka treba insistirati da kandidat bude preživjela žrtva genocida – srebreničkog ili prijedorskog – koji je sposoban istinu o tim zločinima promovisati na međunarodnom nivou. Mirsad Duratović ili Ćamil Duraković, ili pak Advija Ibrahimović koja je svojim govorom na perfektnom engleskom natjerala Clintona da zaplače.

Strateška odrednica za sve stranke Trojke treba biti i jamstvo da nakon izbora neće koalirati sa SDA, HDZ ili SNSD-om, a četvrto strateško pitanje je program i treba mu posvetiti najviše pažnje.

Tretiranjem ovakvih tema na ovako transparentan način, nakon što ih bilo ko iz populističkih ili drugih razloga otvori, ćemo se prije početi baviti tim ključnim pitanjem.” stoji u saopćenju parlamentarca iz redova Naše stranke.