Bivši načelnik Abdurahman Malkić: Nisam smio reći da volim Srebrenicu, ali sam želio vratiti život u taj kraj

To je bio prvi poratni zvanični kontakt političkih lidera vlasti u Srebrenici, uživo, bez međunarodnih arbitara. Tada je postignut dogovor o početku zvaničnih pregovora o uspostavi prve poratne multietničke vlasti u Srebrenici.

Nakon ovog Radio mosta, uz posredovanje međunarodnih faktora, uslijedili su ponovni mukotrpni pregovori i usaglašavanja naizgled nevažnih i banalnih detalja, da bi konačno 7. juna 1999. godine bila održana prva konstituirajuća sjednica SO Srebrenica.

Slijedi period jednogodišnje vladavine lokalne vlasti u Srebrenici, na čelu sa Nesibom Mandžićem, u kojoj je Malkić bio zamjenik predsjednika IO SO. To vrijeme moglo bi se okarakterisati kao probijanje leda i pravljenje prvih početnih koraka u uspostavljanju minimuma povjerenja i prvih kontakata, te teritorijalno kompletiranje opštine Srebrenica, koja je bila podijeljena na Srebrenicu i Skelane, kao i donošenje Odluke o dodjeli zemljišta Memorijalnom centru za ukop žrtava genocida.

Period povratka i brojni problemi

Uspostavom opštinske administracije sa načelnikom opštine kao izvršnim organom, odnosno ukidanjem Izvršnog odbora SO Srebrenica, nakon Mandžića na čelo opštinske vlasti 2000. godine dolazi Šefket Hafizović, kojeg u decembru 2002. mijenja Abdurahman Malkić. Dešavaju se i prvi povratci. Po izmjenama Zakona o lokalnoj samoupravi u RS i Izbornog zakona BiH, 2004. godine u RS opštinski načelnici se biraju direktno, a u Srebrenici na tu funkciju biva izabran Abdurahman Malkić – Kiko. Dakle, vlast preuzima u decembru 2002. godine i narednih šest godina je najodgovorniji čovjek lokalne administracije u Srebrenici.

Početak njegovog mandata bio je težak period. Povratak je tek počinjao i bilo je potrebno uspostavljati povjerenje i pomirenje te rješavati brojne probleme u hodu.

"Bilo je to pitanje postavljano između mene i ljudi koji su bili moji saradnici: povratak treba da ide, a vi ste okarakterisani kao protivnik povratka? Naravno, ja sam se politički angažovao upravo da pripremam teren za povratak. Sam koncept povratka u datom momentu bio je malo opterećujući, kako za one koji se trebaju vraćati, tako i za one koji trebaju da ga vode, uz veliko nerazumijevanje i širok spektar učesnika u realizaciji. Mi smo imali koncept da se pri povratku radi na urbanizaciji sela, da se ljudi vraćaju u adekvatne uslove, a ne pod šljivu ili u štalu i šator. Naravno, nismo bili ni protiv šatora kao privremenog rješenja, ali ne da tu smještamo djecu i ljude narušenog zdravlja i tu smo imali u dobroj mjeri nerazumijevanja", kaže Malkić za N1 i navodi primjer dijaloga s jednim ambasadorom kojem je rekao:

"Ne mogu da shvatim da dajete nevladinim organizacijama da prave kuće. Koja NVO u vašoj zemlji pravi kuće? Kaže – nijedna. Pa što ste onda nama to nametnuli? Nemam ja ništa protiv da vi pravite demokratizaciju društva, ali ne na način da dvije – tri osobe naprave udruženje i one prave kuću."

Malverzacije i špekulacije u vezi s obnovom

Abdurahman Malkić u daljem razgovoru navodi kako je imao i brojnih drugih nesuglasica s predstavnicima međunarodnih organizacija koje je morao prešutjeti, sve kako oni ne bi odustali od obnove i ulaganja, a on bio optužen za opstrukciju povratka. Sve to u kontekstu priča o silnim sredstvima koja su navodno uložena u Srebrenicu, što se reproduciralo na razne načine. Bilo je i drugih problema i strahova koje je trebalo prevladati, kaže Malkić i navodi:

"Kad sam krenuo u Srebrenicu očekivao sam da dvije-tri žene iz mog sela tamo budu prve, znajući koliko su voljele i bile angažovane i posvećene radu i uzgajanju djece, jer su im muževi ubijeni u genocidu. Međutim, te su žene ostale apsolutno pasivne, ne zato što ne vole Poznanoviće, već zato što nisu mogle savladati strah u sebi. Jednoj su ubijeni četiri sina i muž, drugoj muž i dva sina. One to nisu mogle prevladati u sebi. Moja mati je, recimo, samo jednom, dok je bila živa, išla u Srebrenicu i nikad nije razmišljala da se vrati tamo iz tog straha. Neko može, a neko ne može to savladati u sebi", kaže Malkić i dodaje:

"Onda je proces povratka mnogima 'ogađen' stalnim pričama o zloupotrebi sredstava. Uvijek sam bio pristalica da treba ispitati ko je, ako je i na koji način i zašto zloupotrijebio nešto, ali je činjenica da se puno toga i špekulisalo."

Na konstataciju da je, prema mišljenju mnogih, koncept podrške uglavnom u poljoprivredi i stočarstvu bio pogrešan jer je Srebrenica prije rata bila među industrijski razvijenijim opštinama, Malkić odgovara:

"Sve je to bilo skopčano sa strukturom ljudi koji su se vraćali. Oni koji su se vratili i žive u povratničkim područjima uglavnom su oni koji to moraju, uz nekoliko izuzetaka, ali ne i oni koji mogu da kreiraju novo radno mjesto i proces oživljavanja proizvodnje. S druge strane, promijenile su se radne i druge navike. U poljoprivrednoj sezoni od povratnika i onih koji treba da žive od poljoprivrede nećete naći stotinu da rade u njivi. Ili rade tri-četiri sata i kažu da su se umorili, nema više onog rada od jutra do večeri."

Prema njegovom mišljenju, generacije ljudi u BiH koje su trebale obnavljati Bosnu "pokvarene" su donatorskim sredstvima i lagodnim životom, uz percepciju da samo treba tražiti, a ne i raditi da bi se nešto dobilo. S druge strane, to je omogućeno i ugovorima o podršci u kojima nije bilo kaznenih mjera za zloupotrebu ili neizvršavanje obaveza.

Cilj je bio vratiti život

Tokom mandata načelnika u Srebrenici Abdurahmana Malkića mnogi su ga napadali, kako kaže, "spolja i iznutra", a na pitanje šta mu je bilo najteže odgovara:

"Neki su smatrali da Srebrenica i Srebreničani treba da budu samo sinonim stradanja, genocida i tuge, a ne i života. Moj cilj dolaska u Srebrenicu i angažmana u povratku bio je da vratim život u grad mrtvih, to mi je bio osnovni motiv. I danas smatram, barem ja tako pokušavam živjeti, da ne zaboravljam 1992. godinu, genocid i sve što se desilo, ali pokušavam gledati u budućnost."

Malkić daje šansu mladima koji dobijaju mogućnost zaposlenja, dolazi do intenziviranja povratka, posla ima i za mlade kadrove iz drugih opština. Napreduje sport. Obnavlja se rad fudbalskih klubova Guber i Jedinstvo, košarkaškog kluba, klubova borilačkih sportova. Uprkos protivljenjima nekih, pokreće višednevnu kulturno-zabavnu i privrednu manifestaciju "Dani Srebrenice", kao i "Pančićevu regatu" na jezeru Perućac, koje su sada već postale tradicija. Obnavlja se rad Radio stanice, Muzeja i KUD-a "Vaso Jovanović". Prostor starog kina adaptira se u omladinski dom s brojnim sadržajima, oživljavaju i neki privredni kapaciteti. Dolaze novi investitori i otvaraju radna mjesta u konfekciji "Alma Ras", fabrici kolača i drugim pogonima, a podrška selu i povratnicima u poljoprivredi i stočarstvu je u prvom planu.

Propast ekonomije u Srebrenici

Na pitanje kako danas gleda na situaciju u Srebrenici, koja se nalazi na začelju izrazito nerazvijenih opština u RS, gdje više nema povratka, već svakodnevno ljudi odlaze, prvenstveno mladi jer ne vide perspektivu, Malkić kaže:

"Bilo je raznih špekulacija i pritisaka i u vrijeme dok sam ja bio načelnik, od tzv. međunarodnih organizacija i domaćih špekulanata, što ću konkretno napisati u memoarima, koji su trebali već davno biti objavljeni, da mi nije ukradeno auto i s njim prilozi koje sada ponovo prikupljam da ne ispadne 'naknadna pamet'."

Dodaje da se u postratnom vremenu često ne zna šta je prava istina.

"O svemu što se radi špekuliše svako iz svog ugla, tako da nemamo pravog informatora, jer različito govore investitori, istraživači, vlada, opštinska administracija, koja vjerujem da u tome nema mnogo uticaja. Zvaničnih, jasnih informacija nema. Ne vidim razlog zašto bi novi rudnik, otvoren uz sve mjere zaštite, ne bi popravio stanje u Srebrenici, ali je činjenica da velike sile često gledaju vlastite interese više nego život ljudi koji tu žive. To otvara razloge za sumnju i nedorečenosti u projektima", ističe.

Po završetku načelničkog mandata 2008. godine imao je više mogućnosti da karijeru nastavi u struci inženjera saobraćaja, ali je namjeravao vratiti se u Srebrenicu, zbog čega se odlučio za posao u BH Telekomu:

"Otišao sam u Tuzlu da radim da bih došao u Srebrenicu, gdje je tada BH Telekom otvarao poslovnicu. Došlo je do političkih turbulencija i ostao sam u Tuzli, gdje sam proveo deset godina, od 2009. do 2019. godine, kada prelazim u Sarajevo, gdje i sada radim u službi za realizaciju investicija."

Druženje Srebreničana i očuvanje sjećanja

Iako se više ne bavi politikom, Abdurahman Malkić – Kiko, na pragu penzije, i dalje misli na dobrobit svog kraja. Nedavno je bio pokretač inicijative za neformalna druženja Srebreničana i prijatelja.

"Inicirao sam druženje nas Srebreničana i drugih prijatelja da konačno o Srebrenici govorimo u pozitivnom kontekstu i o vrijednostima koje ona ima, da ne govorimo samo o lošim i crnim stvarima. Naravno, nećemo ih zaboravljati, ali želimo pričati i o lijepim vijestima, događajima i uspješnim ljudima", naglašava.

Srebrenicu i svoje Poznanoviće nikada nije zaboravio.

"Dok sam bio načelnik, nikada nisam smio reći da volim Srebrenicu, jer sam smatrao da moram biti profesionalan i ne pokazivati emocije. Naravno da Srebrenicu volim, ali Poznanovići su meni još više. Razmišljam da, kada odem u penziju, makar dvije-tri godine provedem tamo, ako me zdravlje posluži, da sebi dam satisfakciju kroz taj segment", kazao je na kraju Abdurahman Kiko Malkić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad