"Bosna će preživjeti, samo ne znam hoćemo li mi preživjeti u njoj"

Zašto korumpirani političari napreduju, a građanski aktivisti napuštaju zemlju ili obolijevaju?

Zato što odavno postoji anegdota: 'BiH je najbogatija zemlja na svijetu. Krade se 30 godina i još se nije sve pokralo'. To je ključ tog nezadovoljstva. Jer u tom svrstavanju u te nacionalne etno-torove, većina ne može hajrovati. Svi se nadaju da će ući u taj krug gdje je sehara ublizu pa da mogu ćalabrcnuti onoliko koliko im treba. Na njihovu nesreću, mnogima se to nije dogodila i u mnogima klija nezadovoljstvo o kome ja govorim kod tog jako velikog postotka i jednih i drugih i trećih.

Je li to nezadovoljstvo što kažete da je baš sada pravo vrijeme za promjene? U Srbiji protesti traju mjesecima, kod nas kad se organizuju bude stotinjak ljudi.

Ovo što se tamo dešava, moramo sačekati jer alati su još uvijek u rukama onih koji vladaju i oni mogu poturiti i katkada reprezente koji ne odgovaraju iskrenoj želji mladosti. Jer samo malo kada se popusti, ne može se vjerovati u ono da je ovo plavo kada nije plavo, kada je staklo i to providno. Dijeliti lekciji iz pozicije našeg stanja koje je grozno, je nekulturno bilo kome. Ali treba se katkada radovati da u tom komšiluku nešto kreće nabolje. Ja želim dobro i Srbiji i Hrvatskoj i Makedoniji i Crnoj Gori i svim zemljama koje su izabrale taj put koji je trnovit, koji su dobili na poklon raspadom Jugoslavije. Imali smo tu integralnu zemlju koju nismo znali sačuvati, o kojoj su se mnogi umni ljudi izrazili kao jedino rješenje, jer ne može čovjek koji je časno i pošteno radio u toj zemlji biti separatista i stremiti ka bilo kojem separatizmu. Jer nismo tako učeni, mi nismo tako vaspitani, mi smo se jednostavno uvjerili da to držanje za ruke i lopata u našim rukama u dobrovoljnom radu ima smisla. Naš život je bio smislen, ovo je potpuno besmisleni život i kada je u to upetljana digitalizacija i nehumanost kroz vještačku inteligenciju gdje je moguće sve - da ja za pet minuta budem u koži a ne džinsu - i to je moguće.

Šta nedostaje BiH da danas bude ono što je Jugoslavija bila nekad?

Ona je bila najatraktivniji dio te zemlje. Ona je predstavljala to srce koje još uvijek kuca. Jer mnogi koji razvaljuju dalje kažu 'kada se niste mogli dogovoriti u Jugoslaviji, nećete ni u BiH'. Greška je užasna BiH okarakterisati kao Jugoslaviju u malom. Problem je da Jugoslavija nije mogla biti BiH u velikom i problema ne bi bilo. Pokušaji su bili sa Vojvodinom i velikim seobama o čemu je Branko Čopić pisao u svojoj "velikoj ofanzivi".

Kako vi koji ste negatorima BIH decenijama poručivali da je ima reagirate danas kada vam neko kaže 'teška je situacija, ne znamo šta će biti'?

Bosna će preživjeti, to je više izvjesno, samo ne znam hoćemo li mi preživjeti u njoj. Šta je alternativa tome? Da se čovjek povuče, udari po ušima i kaže 'neka rješava to nekao drugi'. Ne može niko drugi, moramo sami. Ona je i opstala iz inata. To je Andrić rekao u jednoj svojoj priči o Sarajevu 'šta me održava u ovoj žabokrečini mržnje, nepodnošenja, netolerancije?'. Uvijek je znao odgovoriti 'održava me moj lijepi inat'. Mi i ne radimo ništa drugo nego se inatimo, ali se inatimo na poseban način.

A da se inatimo u nekom dobru?

U tome jeste priča. U inatu onom pravom u Bosni nije mjesto primitivizmu, nije mjesto seljakluku, nije mjesto džikanima i onima koji na neki način smatraju da je kopanje nosa i čišćenje onoga između prsta neopranih nogu neka draž, ja trebam to da poštujem kao neku veliku tradiciju. To je neka diskretna varijanta, što kaže Sidran, 'kad me neko upita u suživotu ja ga pošljem u onu stvar. Ja nikada nisam suživio u Bosni, ja sam uvijek živio'. I oni u BiH koji se zalažu za život ne suživot, to su pravi ljudi. Jer oni prvo što moraju, moraju poštovati drugo i drugačije, a kada poštuješ drugo i drugačije katkada više nego svoje, onda taj prostor ima smisla.

Kako ćemo to vratiti da se poštuje drugo i drugačije, znanje, čestitost, komšija?

Jako je brzo zavladalo neko beznađe i vrlo brzo smo počeli prihvatati kao normalno stanje. Mi danas imamo nekoliko akademija znanosti i umjetnosti, ja baš ne vidim da oni nude neko rješenje. Za koga oni čuvaju svoju titulu akademika? Oni je drže kao njihovu intimnu titulu, a ove godinama niko nije ponudio rješenje. Senat u kome su neki profesori koji trebaju ponuditi rješenja su ćutolozi. Niko ne govori, slovo je spalo na nekoliko Esada i nekoliko nas Dragana, Josipa koji katkada vrisnemo na neke stvari, ali mi nismo akademici niti smatramo da je biti vrhunski intelektualac da šutiš i ne govoriš. i moraš da govoriš i djeluješ. Sve dotle dok postoji 5 ljudi koji mi vjeruju - ja ću govoriti. Govorit ću i onima koji mi ne vjeruju i koji me ne poštuju jer sam se 50 godina borio za istinu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad