Na Međunarodni dan pravednika Bosna i Hercegovina ne sjeća se svojih. Sjećaju ih se njihovi najbliži, prijatelji i tek nekolicina dobrih ljudi. Većina ih nažalost zaboravlja. I to je baš sramno.

“Pravednici su bliži zvijedama nego ljudima” – napisala je učenica Prve sarajevske gimnazije. Izgovorila je to na grobu Gorana Čegića profesorica škole koju je pohađao. Uz stihove i ruže i nekolicinu dobrih ljudi.

“Bez obzira što smo sada zaplesali globalni bal pod maskama ne smijemo zaboraviti herojstvo onih ljudi koji su bili hrabri, dostojanstveni i smjeli onda kada je to bilo zabranjno i kada je vodilo u smrt”, kaže Sajra Kustura, učenica Prve gimnazije Sarajevo.

Pokušaj nekadašnjeg istaknutog rukometaša da u sarajevskom naselju Grbavica ratne 1992. godine spasi komšiju Husniju Ćerimagića odveo ga je u smrt. Ubio ih je ratni zločinac Veselin Vlahović Batko.

“Žao nam je. Nekada nam se čini da je i Evropa odustala od pravednika. Mi sedam godina govorimo i opoziciji i poziciji govorimo da ime Gorana ne smije biti zaboravljeno”, ističe Emina Pandžo Hasanbegović, član Društva prijatelja Grada Sarajeva.

Nedaleko od Goranovog groba nalazi se park. Park koji nikad nije postao mjesto sjećanja na pravednike. Park bez njihovih imena. Mjesto bez spomenika. Pravednici su najbolji među nama i osim njih – ljudskosti i solidarnosti danas nema ko da nas uči, napisala je za N1 Svetlana Broz, pokretač ove inicijative.

“Inicijativu za park pravednika na Betaniji pokrenula sam pre dvadeset godina, ali ona nije realizovana zahvaljujući nerazumevanju i, rekla bih, gluposti pojedinih predstavnika vlasti u Sarajevu, koji su javno pretili da će: „Poseći svako drvo koje bude posvećeno nekome ko nije iz moje etničke grupe“. Dok takvi ljudi budu vladali Sarajevom, a neko ih bira, grad simbol stradanja u agresiji na BiH neće imati Park pravednika, koji se može nazvati i Park nade, sa imenima hrabrih građana iz cele BiH, od kojih su mnogi izgubili život štiteći svoje sugrađane, bez obzira na naciju i veru”, poručuje Svetlana Broz, direktor NVO Gariwo Sarajevo.

Goran nije jedini. U drugim gradovima ima, ali u rodnom Trebinju Srđan Aleksić nema ulicu. Srđana su 1993. godine pretukla četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske dok je branio prijatelja Alena Glavovića. Njegov život ubrzo se ugasio.

“Za mene znači da je on spasio nemoćnog čovjeka iz ruku objesnih ljudi. Ja sam u svoj mojoj tuzi bio ponosan na Srđana jer znao sam da on tako nešto može učiniti, ako bude prilika, bez obzira na cijenu”, priča Rade Aleksić, otac Srđana Aleksića.

Još je dosta pravednika među nama. Biće i ulica i spomenika kaže Rade, ali ko će mladima prenosti poruku:

“Najvrijednije bi bilo da se sa mladim ljudima razgovara, da oni između sebe prodiskutuju. Pa i ako je neko protiv… borba mišljenja je jako potrebna i korisna. Mislim da bi tada taj pojam čovjeka imao mnogo veću vrijednost.”