Kolumnista Dragan Bursać je za N1 danas govorio o svojoj novoj knjizi "Čekajući Dylan Doga u Srebrenici".

Kako je pojasnio na početku, knjiga je zbirka kolumni pisanih u posljednjih 5-6 godina.

“Knjiga je zbirka kolumni koje su pisane u posljednjih pet ili šest godina. Dugovao sam tu knjigu čitateljima. Dosta ljudi me pitalo kad će knjiga, kada će kolumne biti spakovane u jedno integralno izdanje i mislim da je sada pravo vrijeme da ova knjiga dođe među ljude, da zaživi i da je ljudi pročitaju“.

Bursać dodaje da su teme njegovih kolumni inače “stvari o kojima zajedno ćutimo”.

“To su neke stvari o kojima mi svi zajedno ćutimo, ali svjesno i podsvjesno mislimo o tim stvarima. To su one fundamentalne stvari, gdje ratni zločinci postaju heroji, a gdje su ljudi ne samo žrtve nego cifre. Negdje sam uhvatio tog zadatka, da prosto, koliko mogu i znam i umijem te sudbine ljudi iznesem na svjetlo dana. Mislim da smo svi zajedno na zadatku otkidanja i krađe od zaborava ljudksih sudbina. Ako mi to ne uradimo i naši savremenici, bojim se da neće imati ko“.

Bursać dodaje da onaj ko se na ovim prostorima bori istinom i argumentima protiv laži, često ne nailazi na odobravanje.

“Kada se na ovim prostorima borite istinom i argumentima protiv laži često ste skrajnuti, često imate prijetnje, često ste protjerivani. To ponekad izgleda kao Sizifov posao, ali nije. Moja borba je meni dala da imam mnogo prijatelja, da imam ljude koji mene vole i koje ja volim. Ali kažem, s druge stane, ne – nije lako“.

Kako je živjeti s epitetom “miljenika” s jedne, odnosno “izdajnika” s druge strane.

“Nažalost ili na sreću naviknete se pa živite s tim. Uvijek sam se bavio ljudima s imenom i prezimenom, nikada nisam etiketirao grupe i veće grupacije, posebno ne narode i nacije. Mislim da je problem što se ljudi individualno identifikuju s onim najgorim u svom narodu. Kada bi svi prestali raditi to, ne bi bilo potrebe za mojim pisanjem i da ne bi bilo potrebe u krajnjoj liniji da se dešavaju tako grozne i užasne stvari o kojima pišemo ja i kolege“.

“Autocenzura je opaka stvar, ako vi imate puno parametara u glavi kako će vas neko ocijeniti, bojim se da je ta oštrica pera potpuno tupa i trudim se da prevladam to koliko znam i umijem”.

Zašto naslov “Čekajući Dylan Doga u Srebrenici”?

“To je naslov jedne od kolumni, ona je mogla imati pedeset drugih naslova kao pedeset drugih kolumni, ali eto odabrao sam prosto tu jer je ta priča upečatljiva na mnogo nivoa i oni koji pročitaju knjigu će vidjeti o čemu se radi”.