Ispod jezera koje je nastalo greškom leži litijum vrijedan 540 milijardi dolara, a ljudi oko njega žive u najsiromašnijem dijelu države

Priča počinje greškom u izvedbi.

Početkom dvadesetog vijeka jedna kompanija gradila je kanale da bi dovela vodu iz rijeke Kolorado u pustinjsku Imperijalnu dolinu.

Kanali su se počeli zatrpavati muljem, pa su inženjeri 1904. probili privremeni prolaz, bez brane koja bi kontrolisala protok.

Uslijedile su obilne kiše. Rijeka je krenula kroz taj prolaz i nije se dala zaustaviti oko osamnaest mjeseci. Kada je proboj konačno zatvoren 1907, u pustinji je nastalo jezero dugo 58 i široko 42 kilometra, najveće u Kaliforniji.

Odmaralište, pa toksična prašina

Pedesetih godina to jezero postalo je neočekivano popularno.

Uz obalu su nikli hoteli, marine i vikendice, a mjesto je privlačilo do milion i po posjetilaca godišnje.

Onda se pokazala mana ugrađena od početka. Jezero nema otoku, pa sve što u njega uđe ostaje. Jedini stalni dotok bila je voda koja se cijedi s okolnih njiva, a ona nosi soli, đubrivo i pesticide.

Jezero se počelo povlačiti i postajati sve slanije, a suho dno koje ostaje iza njega vjetar diže kao prašinu s ostacima poljoprivrednih hemikalija. U okolnom okrugu, u kojem živi oko 182.000 ljudi, to je jedan od glavnih razloga visokih stopa astme.

Osamnaest miliona tona u vreloj slanoj vodi

Ono što je promijenilo priču nalazi se duboko ispod tog jezera.

U tom području je geotermalno polje, dakle mjesto gdje je vruća stijena blizu površine. U njemu se nalazi slana voda zagrijana na visoku temperaturu, a u toj vodi je otopljen litijum.

Studija koju je finansiralo američko ministarstvo energetike potvrdila je krajem 2023. da tamo ima oko 18 miliona tona litijuma. Ranije procjene govorile su o četiri miliona.

Vrijednost se procjenjuje na oko 540 milijardi dolara. To je jedno od najvećih poznatih nalazišta litijuma u slanoj vodi na svijetu.

Michael McKibben, autor studije, ocijenio je da bi to moglo učiniti Sjedinjene Države potpuno samodovoljnim u litijumu i prekinuti uvoz preko Kine.

Zašto se to ne kopa nego pumpa

Vađenje ovdje ne izgleda kao rudnik.

Postupak se zove direktno izdvajanje litijuma. Slana voda se pumpa s velike dubine na površinu, iz nje se izdvoji litijum, a ostatak tečnosti se vraća nazad pod zemlju.

To je znatno manje razorno od površinskih kopova ili isparivačkih bazena kakvi se koriste u Južnoj Americi.

Postojeće geotermalne elektrane u tom polju već imaju kapacitet za oko 115.000 tona litijumskog karbonata godišnje, što je dovoljno za oko četiri miliona električnih automobila svake godine.

Tri kompanije rade na tome, ali nijedna još nije počela vaditi u komercijalnim količinama.

Novac koji bi trebao ostati na licu mjesta

Imperijalni okrug je jedan od najsiromašnijih u Kaliforniji.

Guverner Gavin Newsom to područje naziva Saudijskom Arabijom litijuma, a lokalne vlasti su ga prozvale Litijumskom dolinom.

Postoji plan da se osamdeset posto prihoda od vađenja usmjeri na lokalni razvoj, dakle na infrastrukturu i javne usluge.

Prema izvještaju organizacije RAND, kompanije bi mogle otvoriti oko hiljadu radnih mjesta u izgradnji i sedam stotina stalnih, a svako od tih stalnih mjesta povlači još dva u trgovini, stanovanju i drugim djelatnostima.

Zašto nisu svi oduševljeni

Vrijedi navesti i drugu stranu, jer ona nije mala.

Mještani strahuju da bi vađenje moglo pogoršati ono što ih već muči.

Postupak troši vodu, a voda je u tom kraju već ograničen resurs. Uz to postoji bojazan da bi bušenje i rad postrojenja mogli podići još više prašine s izloženog dna.

Dio zemljišta na tom području ima i status koji se tiče domorodačkih zajednica, pa se postavlja i pitanje ko odlučuje o njemu.

Ono što ovu priču čini neobičnom jest da je sve počelo od kvara na kanalu prije stotinu dvadeset godina. Jezero koje niko nije planirao postalo je najprije odmaralište, pa ekološki problem, a sada možda i najvrednije nalazište te vrste u zemlji.