Foreign Policy: Ulični protesti nisu dovoljni da transformišu Srbiju

Od tragedije u Novom Sadu u novembru su Srbiju zahvatili masovni protesti, čak i veći od onih koji su doveli do pada bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića prije 25 godina. Demonstracije traju i danas, a protestanti prilagođavaju svoje taktike kako bi održali angažman javnosti. Organizatori planiraju svoju najveću demonstraciju do sada u glavnom gradu, Beogradu, 15. Marta.
Kako novinar Aleks Eror navodi u svojoj analizi za Foreign Policy, ovo nisu prvi masovni protesti koje je vlada predsjednika Aleksandra Vučića doživjela od dolaska njegove stranke na vlast 2012. godine. Naime, protesti koji traju više sedmica ili mjeseci izbijali su barem jednom godišnje od 2018. godine.

"Međutim, za razliku od prethodnih demonstracija koje su se fokusirale na akademske probleme—kao što su demokratski nazadak, nezavisnost pravosuđa i sloboda medija—aktuelni fokus na državnu korupciju dopao je širem društvenom krugu—djelomično zato što je ovo opipljivo pitanje koje se ne može odbaciti kao buržoasko pitanje", piše on.

"Štaviše, umjesto da ih koordiniraju opozicijske stranke, ove proteste uglavnom vode studenti, prvenstveno sa Univerziteta u Beogradu. Ovi studentski aktivisti blokirali su zgrade fakulteta širom glavnog grada od sredine novembra i organizovali ogromne demonstracije, a najveće od njih okupile su oko 100.000 ljudi na ulicama", dodaje.

"Uobičajene metode nisu prilagođene"

Eror piše da, čak i nakon više od četiri mjeseca, vlada još nije pronašla efikasan način da uguši javni gnjev. Prvo je pokušala da negira bilo kakvu odgovornost za tragediju u Novom Sadu, tvrdeći da nadstrešnica na otvorenom nije bila dio vladinog projekta rekonstrukcije stanice.

Međutim, Eror navodi da je ovo opovrgnuo Zoran Đajić, građevinski inženjer koji je radio kao konsultant na renoviranju željezničke stanice, u intervjuu za N1.

Eror piše da su Đajićeve izjave ministra infrastrukture Gorana Vesića, koji je jedan od najistaknutijih članova Vučićeve stranke, prisilile na ostavku. U januaru su nastavili protesti koji su takođe izazvali ostavku premijera Miloša Vučevića, koji je bio gradonačelnik Novog Sada tokom većeg dijela rekonstrukcije željezničke stanice.

"Ipak, ovo nije imalo mnogo uticaja na demonstrante koji smatraju da cijeli sistem treba da se mijenja od vrha do dna. Postavili su četiri ključna zahtjeva koja mora ispuniti vlada ako žele da blokade prestanu: oslobađanje dokumenata vezanih za katastrofu na željezničkoj stanici; gonjenje onih za koje se sumnja da su napali protestante (neki od njih za koje N1 tvrdi da imaju veze sa članovima vladajuće stranke, poput Vučevića, bivšeg gradonačelnika); povlačenje optužbi podignutih protiv studenata i univerzitetskih profesora tokom protesta; i povećanje budžeta za visoko obrazovanje od 20 procenata. Do danas nijedan od ovih zahteva nije ispunjen".

Navodi se da je situacija 4. marta eskalirala politički kada je izbio haos u Narodnoj skupštini Srbije.

Tokom svega ovoga, vlada se borila da pronađe načine kako da zaustavi rastuću oluju.

"Uobičajene metode vladajuće stranke—pritisak na svoje protivnike kroz klevete i lični napadi sprovedeni putem tabloidnih medija—nisu dobro prilagođene ovoj situaciji. To je zato što studentski pokret nema lidera i donosi odluke na sastancima komiteta gdje svaki učesnik ima pravo glasa. Demonstranti mogu računati na podršku i savjete univerzitetskog osoblja, ali nema istaknutih ličnosti koje mediji mogu pokušati da ocrne".

Eror navodi da je činjenica da proteste vodi studentska organizacija također izazvala jedinstven odjek u javnosti.

"Većina studenata koji učestvuju još nisu ni rođeni kada je Miloševićev režim pao 2000. godine, i oni predstavljaju čist raskid sa političkom razočaranošću koja je proganjala zemlju skoro 25 godina. Ovi faktori su učinili proteste i široko prihvaćenim i izuzetno dugotrajnim".

Nedostatak hijerarhije - prednost ili mana?

Međutim, Eror navodi da bi upravo "nedostatak hijerarhije u pokretu mogao postati njegova fatalna slabost".

On opisuje pokret kao "horizontalan, bez strukture vodstva", te navodi da ga podsjeća na pokret "Occupy" koji je počeo protestima na Wall Streetu u New Yorku 2011. godine.

Smatra da se upravo to pokazalo kao prednost za studente, ali da "historija pokazuje da su političke organizacije ove vrste mnogo podložnije međusobnim sukobima—i da obično propadaju". Ističe da, iako su studenti bili kreativni u svojim metodama organizovanja, "pokazali su i očigledan nedostatak političke spretnosti".

"Kada je Vučić ponudio da se sastane sa univerzitetskim zvaničnicima kako bi pokušali da pregovaraju o okončanju blokade krajem januara, njegovu ponudu za direktni dijalog brzo su odbili studenti sa Pravnog fakulteta. Pozivajući se na Ustav Srbije, tvrdili su da kancelarija predsjednika nije nadležna za sprovođenje takvih pregovora jer predsjedništvo ima uglavnom ceremonijalnu ulogu.

Iako je to teoretski tačno, dobro je poznato da je u stvarnosti Vučić taj koji donosi odluke. Pozivanje na ustav u lažnoj demokratiji sa slabim institucijama je argument koji ne doprinosi praktičnom napredovanju protesta", piše Eror.

Pored toga, on navodi da su studenti prava tvrdili da univerzitetski zvaničnici nisu u poziciji da pregovaraju sa Vučićem jer je studentski kolektiv izdao spisak zahtjeva koje vlada mora ispuniti ako žele da protesti prestanu.

"Držanje čvrste linije ima smisla, posebno kada se suočavaju s pregovorima sa snažnim vođom poput Vučića, ali vrijeme ističe. Što protesti duže traju, to će organizatorima biti teže da održe zamah. Masa će neminovno postati obeshrabrena ako počne da osjeća da ne postiže nikakve rezultate, a brojevi će početi da opadaju".

Studenti su također isključili mogućnost da se kandiduju na izborima, bilo kao kandidati za postojeće stranke ili nove.

"Ali stvarnost je da je biračko pravo jedini mehanizam koji imaju da smijene Vučića i implementiraju novi režim koji bi sproveo sistemsku promjenu koju oni i njihovi podržavaoci zahtjevaju", piše Eror.

Nedostatak međunarodnog pritiska

Eror smatra da je jedina druga nada pokreta da će međunarodna zajednica odlučiti da izvrši pritisak na Vučićevu vladu.

Ipak, smatra da ni to nije realno: "već su u toku planovi za izgradnju luksuznog hotela "Trump Tower" u centru Beograda. Ovo će sigurno donijeti Vučiću ogromnu podršku od američke administracije, koja već pokazuje mnogo pozitivniji stav prema Srbiji nego prema susjednom Kosovu".

Također ističe da se Evropska unija "dosljedno pokazivala da je spremna da previdi pitanja poput korupcije u nastojanju da postigne svoj najvažniji geostrateški cilj na Balkanu, a to je normalizacija odnosa između Srbije i Kosova".

"Dakle, uzimajući sve u obzir, studenti će vjerovatno biti primorani da promijene kurs ili da gledaju kako se njihov pokret polako raspada", smatra on.

"Pukotine u sistemu"

Međutim, Eror ističe da to ne znači da predsjednik Srbije nije pod nikakvim pritiskom.

"Već nekoliko mjeseci postoje naznake rastućih podjela unutar Vučićeve Srpske napredne stranke; različite frakcije unutar stranke čine se u sukobu, jer se natječu za uticaj. Što duže protesti traju, to je vjerojatnije da će još glava pasti.

Državna televizija, Radio televizija Srbije, također je u posljednjim sedmicama pokazala neuobičajeni stepen nezavisnosti izvještavajući o protestima na uravnotežen način. Ovo je protumačeno kao čin prkosa prema vladi i znak pukotina koje nastaju u sistemu. Ovo bi trebalo biti vrlo zabrinjavajuće za vladajuću stranku, koja je dominirala nacionalnom politikom od 2012. godine, jer možda možda dolazi do svog limita".

"Recept za razočarenje"

Eror ocjenjuje da je na beogradskim ulicama "realizam je u oskudici", te navodi da se čini da su brojni "idealistički" protestanti s kojima je razgovarao uvjereni da je Vučić ušao u svoju završnu fazu.

"Ali niko nije u mogućnosti odgovoriti kako će se to dogoditi, niti imaju neki plan za dan nakon toga", piše on.

"Ovo je recept za razočaranje", dodaje.

Kao primjer navodi Arapsko proljeće kada je svrgnut egipatski autokrata Hosni Mubarak 2011. godine. Naime, tada je Muslimansko bratstvo uskočilo da popuni politički vakuum koji je ostao jer su bila najorganizovanija alternativa, "a ne ona koja je najbolje odgovarala ciljevima revolucije".

"Dakle, čak i ako studenti iz Srbije nekako uspiju da smijene Vučića, ovo bi lako moglo otvoriti put za još neliberalniju ličnost da zauzme njegovo mjesto. Kao u egipatskom slučaju, bilo koja promjena mogla bi biti kratkotrajna, samo bi otvorila prostor koji bi na kraju bio popunjen novim Vučićem, baš kao što je Mubarakova autoritarna vladavina na kraju zamijenjena autokratijom pod egipatskim predsjednikom Abdelom Fatahom al-Sisijem", smatra Eror.

Također ističe da, mada studenti vode protest, "značajan broj učesnika dolazi s nacionalističke desnice", te da je korištenje "antizapadnih i proruski orijentisanih zastava u demonstracijama" rašireno. Upozorava da bi upravo ovaj dio demonstranata vjerovatno popunio politički vakuum koji bi nastao.

Potrebna alternativa

"Iako ostaje nejasno ko bi tačno preuzeo vodstvo—Vučićeva stranka je jedina stvarna organizovana politička snaga u Srbiji—u zemlji u kojoj javno mnijenje čvrsto naginje desnici, patriotski argumenti imaju mnogo veći uticaj od onih o transparentnosti i nezavisnim institucijama", piše Eror.

"Dakle, Vučić će vjerojatno preživjeti ove proteste, jer čak i ako mnogi Srbi ne vole njega, ne vide nikakvu stvarnu političku alternativu", navodi on.

Ističe da je nedavno istraživanje koje je sprovela istraživačka organizacija Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost u Srbiji pokazalo je da je samo 27 posto ispitanika izjavilo da vjeruje Vučiću, dok je 52 posto reklo da bi glasali protiv njega na referendumu.

"Ali koliko god ovo moglo izgledati zabrinjavajuće za predsjednika, mnogo je lakše okupiti glasove protiv Vučića nego ujediniti podijeljeni birački korpus u Srbiji oko potencijalne zamjene", piše Eror.

"Umjesto da sanjaju o revoluciji, studenti se moraju pomiriti sa činjenicom da, kao i Milošević, Vučić može biti smijenjen samo putem birališta. Pravi pokazatelj njihovog uspjeha biće u njihovoj sposobnosti da izgrade trajni pokret koji može kanalisati bijes protiv vlade dok se ne pojavi politička alternativa Vučiću", navodi na kraju.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje