Među hiljadama Bošnjaka koji su 11. jula 1995. krenuli iz Srebrenice kroz šumu ka Tuzli, bila su trojica braće – Hasan, Hasib i Hajro Hasanović. Jedini preživjeli od njih je Hasan koji je tijelo najmlađeg brata Hajre prekrio jaknom, a ranjenog brata Hasiba nosio je 20 kilometara do slobodne teritorije - do Nezuka, gdje je Hasib preminuo.
I ove godine, Hasan je s hiljadama drugih učesnika krenuo na Marš mira. Nakon pređene dvije etape od Nezuka do Liplja, prisjeća se te ratne 1995. godine, kada je preko šume pokušao iz zaštićene enklave Srebrenica preći na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine u blizini Tuzle – bježeći od napada vojske i policije Republike Srpske. Kaže da je imao možda najtežu sudbinu od preživjelih.
“Upravo smo prešli dvije etape od Nezuka do Liplja i ta etapa je meni uvijek najteža zato što je na tom dijelu teško ranjen moj brat Hasib i on je živio devet i pol sati poslije ranjavanja. Nagazili smo na mine, bio je zaista strašno ranjen u predjelu stomaka, u predjelu nogu i ruku i imao je jednu ili dvije manje ranice na glavi. Međutim, on je devet i pol sati živio svjesno. Sad kad bih govorio kako sam ga pronašao u pola četiri ujutro i te momente našeg susreta kad sam ja bukvalno stavio svoju ruku na njegov stomak, tad mi se javio i rekao mi da sklonim ruku, da ga boli, da je živ. Ja sam, ne znajući šta da ga pitam, pitao može li hodati, a potpuno svjestan da je u tako teškom stanju, da ne može hodati. Izborio sam se noseći njega i pokušao sam pomoći mom komšiji Admiru u tom momentu, pa su njih preuzeli neki rođaci nakon izvjesnog vremena, odnijeli ga, a ja sam se trudio da brata Hasiba nosim, da ga spasim jer sam prethodno obećao mami da će dvojica od nas trojice braće izaći na slobodni teritorij. A brat Hajro je već poginuo na dionici koju ćemo sutra preći, tačnije na Buljinu 12. jula”, započinje Hasan.
Brat Hasib je, kaže, ranjen 16. jula ujutro u 3:30 sati nakon što su obojica nagazili na mine. Hasan je i sam bio ranjen, ali je to shvatio tek kasnije, nakon što je stigao u Nezuk.
“Nosio sam brata devet i pol sati otprilike živog. Potpuno je bio svjestan, nije gubio svijest, jako je iskrvario. Međutim, momenat kad su ga vidjeli doktor Ilijaz Pilav i doktorica Fatima Dautbašić, u jednom potoku kad su mu nekako previli te njegove rane, ono koliko su mogli, bukvalno nekim krpama, rekli su da on neće živjeti još deset minuta. Tako je bio teško ranjen”, prisjeća se.
Prije nego je preminuo, brat Hasib izgovorio je dvije rečenice koje su se Hasanu zauvijek urezale u sjećanje.
“Brate, žao mi je što neću dugo vidjeti tvoga sina”, bila je prva rečenica nakon koje je duboko uzdahnuo tri puta, a potom nastavio: “Reci mami da sam bio hrabar i da se nisam patio.”
Zatim je, sjeća se Hasan, njegov brat preselio.
“Mislio sam da mi je to najteži trenutak u životu, svijet se srušio, sve je stalo za mene i bilo mi je svejedno hoću li i ja poginuti u tom momentu, ali sam odlučio da ga ne ostavljam. Tako da je moj brat jedini ubijeni duboko u teritoriji, iznešen na slobodnu teritoriju tokom jula 1995.”, kaže.
U Nezuku su tijelo brata Hasiba odnijeli od Hasana. Obavljena je obdukcija, nakon koje je utvrđeno da je imao 72 ustrjelne rane i 12 prostrjelnih.
“Kad sam saznao gdje je ukopan nakon dva i pol mjeseci, ponovo sam ga izvadio i prenio ga u muslimansko mezarje Borić u Tuzli. I sve to meni sad prolazi kroz glavu šta se dešavalo. 2009. pronađu posmrtne ostatke mog brata Hajre koji je ubijen na Buljimu, a posmrtni ostaci pronađeni su masovnim grobnicama Snagovo 1 i Snagovo 4. Noge su pronađene u masovnoj grobnici Snagovo 1, gornji dio tijela pronađen je u masovnoj grobnici Snagovo 4, gdje nisu bili svi skeletni ostaci kompletni. Falila je tjemena kost, falili su dijelovi šake i stopala. Međutim odlučio sam da ga ukopam, ali sam se obratio Amoru Mašoviću i zamolio ga da i mog brata Hasiba prenesu zajedno s njim i izašao mi je u susret. S obzirom na to da je moj brat Hasib prvi bio poznati ubijeni u genocidu prisutan u Nezuku fizički imenom i prezimenom”, dodaje.
Godine 2009. sahranio tri člana porodice
2009. godina mu je bila najteža, kaže, jer su tada pronađeni posmrtni ostaci i njegovog dajdže Vahida, pa je shvatio da je ostao sam i da u porodici nema muškarca osim njegovog sina.
“Te godine ću ukopati njih trojicu jedan do drugog, nekako u vrh mezara ispod državne zastave i mislim da je to ustvari bio meni najteži dan u životu jer sam u tri mezara silazio da spustim tabute”, priča dalje Hasan.
Do njihovih majki na Dubravama je, prisjeća se, za vrijeme rata dolazilo mnogo dezinformacija. Hasan je bio među prvim muškarcima koji su stigli na aerodrom Dubrave, gdje su na pisti bile smještene majke, sestre, supruge…
“Čini mi se da je bilo lakše mrtvima, nego njima. Kad sam ih vidio, takav sam osjećaj imao. Od početka piste, do kraja, mogao se samo čuti plač”, ističe.
Nakon svega što je preživio, Hasan ističe kako ne želi da raste mržnja prema bilo kome. Čak ni djeci ne dozvoljava da mrze ikoga.
“Ali moraju pamtiti. Moraju pamtiti, ako zaboravimo ponovit će se”, kaže Hasan.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!