Henrijeta i Suljo su 1990. dobili zdravog dječaka Ramiza, ali je ukraden u bolnici: Pretražili smo mrtvačnicu i grob, nije ga bilo. Odvezli su ga autom

Svoju tešku životnu priču u Novom danu podijelili su roditelji Henrijeta i Suljo Tanković, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji za istinom o svome sinu tragaju još od devedesetih nakon što su ga dobili u bolnici u Bajnoj Bašti u Srbiji. Uz njih je i Ana Pejić koja je ostala bez kćerke.

"Ta osoba koja je uzela našu bebu je sjela u auto i otišla u nepovrat"

"Muž i ja smo živjeli u Zvroniku u to vrijeme. Moji roditelji su bili na bratunačkoj opštini, a njegovi roditelji, kod Skelana, srebrenička opština. Taj vikend smo krenuli da obiđemo roditelje, prije porođaja, dok još mogu da hodam. Međutim, kod svekrve, odjednom sam dobila bolove. I najbliža bolnica je bila u Bajnoj Bašti. Tu, u taj grad su svi išli. Moj muž je u tom gradu završio školu. Moje zaove su neke tu rođene. Kad smo došli u bolnicu, ja sam zamišljala da je mojim problemima kraj, da sam u dobrim rukama. Međutim, prvo što sam na vratima čula na ulazu, zašto niste išli u Srebrenicu? Što mi je bilo jako čudno. 19 godina sam tad imala, nisam ni razmišljala o tome. Nego sam opet, hajde, dobro je, u rukama sam doktora, pa šta bude. Ubrzo sam se porodila. Ne sjećam se, više puta sam rekla, ne mogu se ni sjetiti tih pravih bolova, kako je to prošlo. U pola osam navečer sam se porodila. Ugledala sam svoju bebu, zaplakala je beba. Na zidu ja stajala vag, na kojoj su vagali moju bebu. Ona je plakala, imala je kosu do ispod ušiju. Nijedno od naše djece nije kasnije imalo toliko kosu. Ta kosa, ta glava, to dijete koje plače, to i danas odzvanja u mojim ušima i u mojim očima, taj lik. Nisu mi dali da uzmem u ruke bebu, nisu mi je dodali. Rekli su da mora inkubator. U Titovom Užicu tadašnjem. Pošto u Bajnoj Bašti nije postojala mogućnost. Optimistično sam u tom momentu razmišljala, biće dobro, možda ću ja ići sa bebom. Tako sam zamišljala da je normalno, da će nas transportovati u sljedeću bolnicu. Mene su ostavili tu. Muž je bio na hodniku, bebu su iznijeli u naručju na hodnik. I odatle su, po njegovim riječima, sjeli u auto. Ta osoba koja je uzela našu bebu, sjela je do vozača i otišle su u nepovrat", rekla je majka Henrijeta.

Pretraživanje mrtvačnice

Otac Suljo bio je u hodniku. Kazali su mu da nema potrebe da ide za djetetom već su mu rekli da će mu dati broj telefona na koji će moći zvati već sutra. Vratio su sutra u bolnicu i isto su mu ponovili. I zvao je - ponedjeljak, utorak, srijedu - govorili su da je sve uredu. A onda je u poslijepodnevnim satim dobio telegram da dođe u bolnicu gdje je beba navodno ležala.

"Kad sam došao na recepciju, na ulaz u bolnicu, izvadili su dokumentaciju koju sam ja trebao da potpišem. Objasnili su mi da će se oni pobrinuti sve po daljim koracima, da bolnica sahranjuje na gradskom groblju, da je to njihova obaveza, da se ja ne trebam mučiti. Znam da je to sve završeno, faktički za mene bilo. U tim momentu sam ja pošao kući, ali me grizla savjesti i nisam pogledao u datume kad je umrlo u tim papirima, ništa nisam gledao, nego me grizla savjesti kako da odem sad da nisam vidio bebu, bez obzira što je mrtva. Vratio sam se ponovo i pitao gdje je beba. Rekli su mi da je u mrtvačnici. Otišao sam tamo, našao čovjeka koji radi tamo. Svaku osobu koja je ležala u mrtvačnici smo pregledali, pogotovo male bebe. Po dva puta nas dvojica, pa jedan ili dva puta pregledate i ne nađete. Onda on nije imao ništa drugo da kaže. Kaže, idemo na odjeljenje gdje je bila beba, pa ćemo saznati dalje. Mi smo otišli na odjeljenje gdje sam ja duži period čekao na hodniku, gdje nikakve informacije nisam dobio i već mi je bilo sumnjivo. Zašto se to tako dugo odugovlači? Poslije dužeg vremena, on izašao i kaže, ajmo ponovno da tražimo. Mi ulazimo u mrtvačnicu. Na prvim regalima stoji beba na kojoj stoji etiketa Tanković, tako namještena da se odmah vidi. Faktički to nismo mogli nikako promašiti da je tu bilo prije. Znači beba nije bila tu, to je samo namješteno za mene", rekao je otac Suljo.

Vidio je tijelo te bebe i shvatio da to nije njegovo dijete. Bilo je to dijete koje je umrlo od nekoliko mjeseci.

"Ja sam pošao kući i sad razmišljam kako da tješim nju, da joj kažem, da opet prešutim tu svoju muku u koju sam puno osumnjao. Ali nisam smio da razmišljam u tom trenutku i da odem u policiju jer u tim 90-ima politička situacija je bila toliko napeta gdje Bošnjaci nisu bili poželjni tamo, pogotovo da se požališ negdje ili da se obratiš nekome. Ne možeš se nikome obratiti, a bio sam sam. Sve mi je kroz glavu prolazilo. Od straha, tegobe, žalost, muka, kako njoj se objasniti. Bez obzira na kompletnu situaciju, to je toliko tragično i ljudskom mozgu nepojmljivo", prisjetio se.

Suze oca Sulje: 8. aprila Ramiz je napunio 35 godina

Ramiz, kako su ga nazvali, danas ima 35 godina. Govoreći o potrazi koja je počela u 2000-im godinama, Suljo je i zaplakao. Tražio ga je na gradskom groblju uz pomoć uređaja koji snima ispod zemlje, a na osnovu dokumenata koja mu je dala bolnica u kojem se nalazio podatak gdje je beba navodno ukopana. Tog mjesta nije bilo. Imali su još troje djece u tim godinama i shvatili su da moraju brinuti o njima, a zbog rata morali su se nanovo i kućiti.

"8. aprila je 1990. rođen. 8. aprila ove godine navršio je 35 godina. Imamo kćerku koja je poslije njega rođena, ima 34 godine. Možda imamo još i unučadi. Kada dođemo u Sarajevo, gdje god da dođemo, ja kažem možda smo u istoj prodavnici bili, možda je na kasi bio naš sin. Jednostavno osjećam da je tu negdje. Isto da dišemo isti zrak, ali ne možemo da ga udahnemo", kazala je Henrijeta.

Ana rodila djevojčicu, u smrtnom listu piše da je umro dječak

Njihova priča je jedan u nizu. U svim zemljama bivše Jugoslavije na stotine je roditelja koji imaju slične priče. Predsjednica Udruženja roditelja ukradenih beba Jugoslavije Ana Pejić je inicirala okupljanje roditelja čije su bebe ukradene i pokrneula mnoge borbe. Ona je ostala bez djevojčice, zdrave djevojčice. Na smrtnom listu koji je izdala bolnica, pisalo je da je preminuo dječak.

"Nisam jedina. Recimo da jedno 10% roditelja koji traže svoju decu imaju otprilike istu priču kao ja, to je promjena pola. Meni je u papirima rođena djevojčica, a u istim tim papirima mi je umro sin. Ja dijete vidjela nisam, tako da ja ne mogu reći ni da li je sin, ni da li je djevojčica. Jednostavno se vjerovalo te 88. godine u Sremskoj Mitrovici, vjerovalo se ljekarima. Otišla sam kući tako isto kao i Henrijeta, bez pitanja, bez sumnje, sa velikim bolom i tugom. Moja sumnja je nastala odmah poslije dolaska kući, jer su me svi pitali zašto mi nismo donijeli bebu da sahranimo, pogotovo ljudi koji su dobijali bebu da sahrane. Znači, kome je dijete zaista umrlo, ta je i dobio dijete da sahrani. Ali, Bože moj, ko bi tada sumnjao u bilo šta što kaže doktor ili što kaže bolnica. Henrijeta je imala sreće, ona ima čovjeka koji je razumije uz sebe, mi ostale majke, većinom je taj brak vodio u razvod. Nas niko nije razumio. Na svaki pokušaj da bilo s kim razgovaramo o tom, svi su odmahivali rukom i utišavali nas. Eto, ja do te 2015. godine nisam nikom riječi jedne rekla o tome. Svu tugu i svoj čemer nosila sam u sebi. 2015. godine sam krenula da vadim dokumenta, nešto mi je govorilo, a i moj sadašnji muž me je nagovarao, idi vidi pa ako je zaista umrlo, umrlo, šta sad možemo", rekla je Pejić.

Važna informacija za majke koje traže svoje bebe

Navela je važnu informaciju za majke koje traže svoje bebe - kada dođete u matičnu službu trebate dobiti šest dokumenata o preminuloj bebi i da ne vjeruju u priču da zbog rata nema tih dokumenata.

"Dokumenta se jako teško dobijaju i tamo gdje nije bio rat. Mi u Srbiji, pa jedno sigurno, dobrih pet godina nismo mogli dobiti nijedan dokument. Probijali smo na sve moguće načine, demonstracije, odlaske na televiziju i tako dalje. Čak smo se dovijali nekim sitnim prevarama, nisu prevare nego ako je žena, recimo, rodila blizance, pa jedno fali, a jedno je pored nje živo i zdravo, mi onda tražimo dokumenta za ovo što je živo i zdravo i bolnica nam izda dokumenta, sva potpuno, čak 28 dokumenta dobijete od bolnice. Dobijete i dokument koliko je potrošeno higijenske rukavice u tom porođaju. Znači kompletnu dokumentaciju dobijete. Kada tražite za isto to njeno, blizance za sestru ili brata od tog djeteta, dobijete odgovor bila je poplava i potopila je dokumenta. Znači nemojte dozvoliti da vas odbiju", naglasila je Pejić.

Apel svima u zemljama bivše Jugoslavije

Pitali smo i to kako izgleda put ukradenih beba. Pejić ističe da su bebe slane u razne zemlje svijeta.

"Najvažnije je reći da smo mi živjeli u državi Jugoslaviji u kojoj se nije mogla, što bi mi rekli u Sremu ni kokoška ukrasti, a da se ne sazna i to vrlo brzo. To je bila jedna stabilna država u kojoj nikako nije moglo nestati na stotine hiljada beba. To, ko misli da je to radio pojedinac ili grupa ljudi, taj se vara. To je radila država. Mi smo se svi porodili u državnim bolnicama pored državnih ljekara. Znači, država koja je krala djecu živi i dan-danas i kod vas i kod nas. Službe koje su radile krađu djece i prodaju djece - žive i kod nas i kod vas i dan-danas. I vjerovatno, i sigurno, ja to mnogo puta ponavljam, nema budućnosti, nema temelja državama koje se ne suoče sa zločinom iz prošlosti. I to ogromnim zločinom. To je zataškano i pokušava se nastaviti dalje, ali ta istina će prokuljati kad-tad i nama i vama. Djeca su menjala teritoriju. Djeca su prodavana i unutar Jugoslavije. Ako je dijete rođeno u Prištini, a završilo u Mariboru ili u Ljubljani, to samo govori da mi moramo zajedno da se uhvatimo za ruke i da se otvore arhive i da se taj problem stavi na sto. Ja nikada neću naći moje dijete, niti Henrijeta, ako se ne uvežemo i ne natjeramo državu da nam pomogne. Za sada oni to kriju kao zmija noge, jer se na taj način otkrivaju ljudi koji su i dan-danas vrlo važni u stvaranju ovih država. I nije ni čudo onog momenta kad mi želimo da se uvežemo i da pružimo jedni drugima ruku, jer majka je majka, bilo gdje da živi i bilo šta da je rodila, da li muško, da li žensko, da li blizance, oni nama nude sukob, oni nama nude svađu i oni nas ubjeđuju kako smo mi mnogo ljepši nego oni tamo neki drugi. To je mantra koja živi na ovim prostorima već dugi niz godina i veoma, veoma vješto uspijeva", upozorila je Pejić.

Molba onima koji znaju, a ćute...

Majka Henrijeta je uputila molbu i apel onima koji znaju gdje su djeca: "Da malo otvore jedan kutak gdje mogu sa svojim malim doprinosom da obraduju toliko nesretnih duša kao što smo mi. Jer mi smo veseli, mi se smijemo, mi živimo život jer moramo tako da idemo dalje, kao sve majke koje su na bilo koji način izgubile svoju djecu, one nas najviše razumiju. Moja duša nije puna i nikad neće biti dok ne saznam istinu. Težak je put do istine, zato ih molimo. Ja kažem bilo ko ko može da doprinese, ne samo politika u Bosni ili Srbiji ili drugim zemljama, nego bilo ko na bilo koji način da nam pomogne jer tim je stvarno, stvarno uradio nešto dobro."

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad