Da li se u Gruziji i Srbiji naziru obojene revolucije?

Gruzijski protesti za evropsku budućnost

U Gruziji je posljednji val protesta pokrenut zbog općih izbora u oktobru 2024. i intenziviran nakon kontroverzne odluke vladajuće stranke Gruzijski san (GD) da suspenduje proces pristupanja zemlje Evropskoj uniji do 2028. godine. Za mnoge Gruzijce, ovaj sukob je borba za budućnost zemlje – da zadrže Gruziju na putu ka članstvu u EU i spriječe povratak pod utjecaj Rusije.
Nemiri su počeli u oktobru 2024. kada je GD proglasio pobjedu na općim izborima, koje su međunarodni posmatrači, opozicione stranke i civilno društvo široko osudili kao lažirane. Od kada je GD u novembru objavio odluku o suspenziji procesa pristupanja EU, svakodnevni protesti traju širom zemlje. Desetine hiljada demonstranata okupili su se u Tbilisiju i drugim gradovima i manjim mjestima, ponekad se sukobljavajući s interventnom policijom naoružanom palicama, vodenim topovima i suzavcem.

Mase ljusi su se okupile na protestima neposredno nakon objave premijera Iraklija Kobahidzea o obustavi procesa EU integracija, ponekad i do 200.000 ljudi. Iako su se protesti smirili tokom Božića i Nove godine, početkom 2025. ponovno su oživjeli, posebno zbog hapšenja opozicionih političara i novinara, što je izazvalo dodatno javno nezadovoljstvo. Aktivisti u Tbilisiju izjavili su za bne IntelliNews da su pokušaji režima da suzbiju neslaganje, često brutalni, dodatno osnažili protestni pokret.

S obzirom na to da većina stanovništva snažno podržava integraciju u EU, potezi GD-a da uguši proteste mogli bi imati kontraefekat, otuđujući javnost i jačajući opozicione pokrete. Ključno pitanje sada je hoće li ovi protesti uspjeti ostvariti svoj primarni zahtjev: održavanje novih parlamentarnih izbora.

Tragedija izazvala proteste u Srbiji

U Srbiji su protesti počeli nakon urušavanja betonskog krova na željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra, pri čemu je poginulo 15 ljudi. Ono što je počelo kao ogorčenje zbog jedne tragedije, preraslo je u širi pokret koji osporava 13-godišnju vladavinu predsjednika Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS).

Protesti su zahvatili gradove, gdje su studenti, poljoprivrednici i opozicione grupe ujedinjeni u zahtjevima za odgovornošću i sistemskim reformama. Pokušaji vlade da smire proteste – uključujući hapšenja zvaničnika povezanih s tragedijom u Novom Sadu – nisu uspjeli zaustaviti nezadovoljstvo. Vučić je čak ponudio raspisivanje referenduma o svom predsjedništvu, ali bez uspjeha.

Najveći protest održan je 17. januara, kada su se deseci hiljada studenata okupili ispred zgrade državne televizije RTS, optužujući je za pristranost u korist vlasti. Radnici RTS-a pokazali su solidarnost, razvijajući transparent na kojem je pisalo: "Radnici RTS-a su uz studente".

Kao i u Gruziji, protesti su obilježeni nasiljem. U decembru, automobil je uletio među demonstrante, povrijedivši članove Beogradske filharmonije. Sličan incident dogodio se 16. januara, kada je studentica teško povrijeđena, što je dodatno povećalo bijes javnosti. Kao odgovor, poljoprivrednici su obećali koristiti traktore za zaštitu studentskih demonstranata.

Vučićeva vlada ne sjedi skrštenih ruku. U pokušaju da se suprotstavi protestima, najavio je osnivanje novog Pokreta za narod i državu, čiji je cilj okupiti podršku za njegovu administraciju. Iako Vučić zadržava kontrolu nad ključnim institucijama i uživa značajnu podršku, posebno u ruralnim područjima i izvan većih gradova, izvještač bne IntelliNews iz Beograda navodi da su paralele s Otporom – studentskim pokretom koji je srušio Slobodana Miloševića 2000. godine – nemoguće ignorisati.

Šira mobilizacija

I u Srbiji i u Gruziji, protesti opstaju dijelom zbog raznolikih grupa ljudi koje učestvuju u njima. U Gruziji, 79% stanovništva podržava članstvo u EU, prema nedavnom istraživanju. U Srbiji su se studentskim protestima pridružili poljoprivrednici, poštanski radnici, advokati, učitelji i druge grupe, što je dovelo do štrajkova i općeg nezadovoljstva vladom.

Protesti su prerasli u štrajkove. Zaposleni u državnom preduzeću Pošta Srbije održali su spontani štrajk 21. januara u znak solidarnosti s protestima. Advokatska komora Srbije najavila je sedmodnevnu obustavu rada, počevši od 20. januara, dok su učitelji u više od 50% škola odbili započeti novu školsku godinu. Hiljade radnika nisu se pojavile na poslu tokom općeg štrajka 24. januara.

U Gruziji su zaposleni i poslodavci učestvovali u trosatnom štrajku 15. januara, zahtijevajući nove izbore u crnomorskoj zemlji i oslobađanje svih koji su nezakonito pritvoreni tokom antirežimskih, proevropskih protesta na ulicama.

Štrajkovi su veoma nova pojava u gruzijskoj politici, izvijestio je dopisnik bne IntelliNews-a iz Tbilisija, a ovaj prvi pokušaj aktivisti su predstavili kao "upozorenje" vladi.

Protesti protiv vlade ranije su izbili u obje zemlje. Gruzija je proljeća 2024. eruptirala u protestima kada je vlada usvojila zakon o “stranim agentima” po uzoru na ruske zakone. Osim što je vladi dao nova ovlaštenja za suzbijanje nevladinih organizacija i civilnog društva, zakon je također ugrozio proces pristupanja Gruzije Evropskoj uniji.

Srbija je doživjela uzastopne valove masovnih protesta iz raznih razloga. Protesti "Ne davimo Beograd", simbolizirani žutom gumenom patkom, pokrenuti su zbog noćnog rušenja povijesne četvrti Beograda radi izgradnje projekta Beograd na vodi. Dvije masovne pucnjave sredinom 2023. godine izvele su na ulice desetine hiljada ljudi, koji su tražili odgovornost vlasti i kraj onoga što su demonstranti opisali kao “kulturu nasilja” promoviranu putem državne televizije. Ekološki problemi, uključujući planirani rudnik litijuma Jadar, također su snažni faktori mobilizacije.

Ipak, do sada su se svi ovi valovi protesta na kraju smirili, dok su Vučić i njegov SNS nastavili osiguravati izborne pobjede. Međutim, kako piše bne Intellinews, nije unaprijed jasno da će se isto dogoditi i ovaj put. Razgovori o općem štrajku traju već danima, a istaknuta studentska organizacija pozvala je na dan opsežne građanske neposlušnosti 24. januara.

"Historijski presedani sugeriraju da je održiv zamah ključan. Milošević je u Srbiji pao nakon masovnih protesta koji su kulminirali oktobarskom revolucijom 2000. godine, dok je Gruzijska revolucija ruža 2003. godine mirno smijenila sovjetskog lidera Eduarda Ševardnadzea", navodi se.

Ukrajinska revolucija Euromajdan iz 2013–14., koja se smatra potencijalnim paralelom za trenutnu političku situaciju u Gruziji, izbila je kada je tadašnji predsjednik Viktor Janukovič odlučio ne potpisati Sporazum o pridruživanju s EU, umjesto toga odlučivši se za bliže veze s Rusijom. Iako je revolucija uspješno zbacila Janukoviča, to je imalo cijenu od najmanje 100 žrtava.

Šarena revolucija u Sjevernoj Makedoniji iz 2016. i Baršunasta revolucija u Armeniji 2018. godine ističu potencijal širokih, mirnih protesta za prisiljavanje na promjene.

Nasuprot tome, neuspjeli ustanci u autoritarnim zemljama poput Rusije, Kazahstana i Uzbekistana pokazuju otpornost ukorijenjenih režima koje podržava snažan sigurnosni aparat.

Azerbejdžan je, na primjer, nedavno doživio proteste koji su u početku pokrenuti smrtonosnom saobraćajnom nesrećom, ali čije je brzo širenje odražavalo frustracije zbog korupcije u vladi, nekažnjivosti policije i ekonomske nejednakosti. Međutim, ako je postojala ikakva šansa da eskaliraju u širi pokret poput onih u Srbiji i Gruziji, to je brzo ugušeno.

"Autoritarni režimi u regiji, poput Azerbejdžana, oslanjaju se na represiju kako bi ugušili neslaganje, a rijetko je vidjeti razmjere protesta kakvi trenutno izbijaju u Gruziji i Srbiji. Nakon nesreće, oštre taktike azerbejdžanske vlade suzbile su krizu prije nego što se proširila. Ipak, hrabra grupa aktivista i dalje izaziva vladu u Bakuu uz ozbiljan rizik po vlastiti život", navodi se.

Situacija je manje ozbiljna u Gruziji i Srbiji, koje nevladina organizacija Freedom House klasificira kao "tranzicijske ili hibridne režime".

"Dovoljno su autokratske da ljudi izlaze na ulice jer imaju malo nade da će promjene postići putem izbora, ali i dovoljno demokratske da mogu protestovati bez straha od smrti, ozbiljnih povreda ili višegodišnje zatvorske kazne", objašnjava se.

Modeli za promjene

Ako bi došlo do mirnog prijenosa vlasti u Gruziji ili Srbiji, iskustva susjednih zemalja mogu donekle nagovijestiti kako bi to moglo izgledati.

U Armeniji se Baršunasta revolucija odvijala u periodu april–maj 2018. godine. Protesti su se intenzivirali nakon što je tadašnji predsjednik Serž Sargsjan pokušao bez problema preći na poziciju premijera. Početni razgovori između lidera protesta, Nikole Pašinijana – trenutnog premijera Armenije – i Sargsjana nisu bili uspješni, ali kako su protesti nastavili rasti, a radnici izlazili u štrajk, razne političke stranke su najavile podršku Pašinijanu za mjesto premijera ili su barem odlučile da mu ne stoje na putu. Na kraju su čak i poslanici iz Sargsjanove vladajuće Republikanske stranke glasali za izbor Pašinijana, jedinog kandidata, za novog premijera zemlje, čime je okončan zastoj.

Šarena revolucija u Sjevernoj Makedoniji započela je kada je tadašnji predsjednik Đorđe Ivanov blokirao istragu protiv tadašnjeg premijera Nikole Gruevskog i drugih političara u vezi sa skandalom prisluškivanja. U to vrijeme, Gruevskog desničarska stranka VMRO-DPMNE bila je na vlasti već deset godina, a opozicija je izgubila nadu da će biti smijenjena putem izbora. Hiljade ljudi pridružile su se protestima u Skoplju i drugim gradovima širom zemlje, koji su završili tek kada je postignut dogovor uz posredovanje Evropske unije i SAD-a. Prema ovom dogovoru, Gruevski je podnio ostavku i obavezao se na prijevremene izbore.

"Nije jasno hoće li trenutni protesti u Gruziji ili Srbiji dostići ovu fazu ili će jednostavno splasnuti kao što su to činili prethodni pokreti. Međutim, za sada demonstranti ne pokazuju znakove odustajanja u svojoj borbi da oslabe stisak svojih vlada nad vlašću", piše bne Intellinews.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje