Razornije nego bilo koja balistička ili hipersonična raketa, diplomacija Zapada, bez ijednog ispaljenog metka, zadala je udarac "velikim meštrima", koji su se šepurili Bosnom i Hercegovinom misleći da se uspavani medvjed nikada neće probuditi. Probudio se, a svojom rikom je razmontirao sve zablude u kojoj smo živjeli godinama unazad – da je Dodik svemoćan, i da je nemoguće uspostaviti mehanizam funkcionalne države.

Pojavljivanjem Christiana Schmidta pred Vijećem sigurnosti UN-a poražena je ne samo službena politika i sve dosadašnje tvrdnje Banjaluke i Milorada Dodika, nego i svi pokušaji Rusije i Kine, koje su prošli puta uspješno odigrale igru osporavanja legitimiteta “njemačkog turiste”.

Jednim udarcem, Zapad se riješio dvije muhe.

Osobnim predstavljanjem Schmidtovog izvještaja više nema bilo kakve sumnje da je “turista” i formalno-pravno visoki predstavnik međunarodne zajednice, usprkos nastojanjima Moskve, Pekinga i Banjaluke u dokazivanju njegove nelegitimnosti (jer imenovanje nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a).

Newyorška priča pokazuje još jednu važnu stvar – a to je da je Zapad čvrsto odlučio preuzeti kontrolu nad Zapadnim Balkanom, napose Bosnom i Hercegovinom, gdje je godinama vladala samovolja u tumačenju ustavno-pravnih procedura i blokada svakog pokušaja funkcioniranja državnih tijela vlasti.

Često se činilo kako je Sarajevo potpuno submisivno naspram Banjaluke, pa čak ni uvođenje američkih i britanskih sankcija kod većine nije budilo ikakvu spoznaju da bi to moglo utjecati na promjenu snaga unutar bosanskohercegovačkog političko-entitetsko-nacionalnog ringa.

A, gle čuda! Danas itekako možemo vidjeti sve učinke upravo tih sankcija za koje se mislilo da su “smiješne” i da one koji su ih “zaradili” neće ništa poremetiti, te da će, pritjerani u kut poput ranjene zvijeri, još snažnije nastaviti sa svojim političkim naumima.

Dogodilo se suprotno!

Još od početka ove godine moglo se uočiti blago, ali sigurno odustajanje političkog establišmenta Republike Srpske u nakanama da vrati “otete nadležnosti”. “Republika Srpska će vratiti sve što joj pripada po Daytonu”, najavljivalo se na sva zvona. A u realnosti, Vojska Republike Srpske i dalje ne postoji, Uprava za indirektno oporezivanje BiH (sa sjedištem u Banjaluci) i dalje prikuplja akcize i PDV sukladno državnom zakonu, a ni Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće BiH nije ukinuto niti je formirano entitetsko Vijeće.

Politički porazi Milorada Dodika se ne prestaju nizati

Novih koraka ka realizaciji tih najava nema ni na vidiku. Umjesto toga, politički porazi Milorada Dodika se ne prestaju nizati, poput propalog plana da pošalje Zorana Tegeltiju u da se obrati Vijeću sigurnosti, umjesto ambasadora Svena Alkalaja. U posljednjem trenutku “uklizao je” Šefik Džaferović, koji je po rangu iznad Tegeltije, tako da se u ime Bosne i Hercegovine, ipak, oglasio neko sa ‘sarajevskim svjetonazorom’.

Dodik i Tegeltija za ovakav, po njih, nepovoljan ishod krivili su “bošnjačku namještaljku”, koja je uspjela, očito, uz podršku određenih zapadnih struktura. E sad, treba biti objektivan i primijetiti da i oni koji se pozivaju na poštovanje Ustava i zakona, zapravo čine iste metode koje pred tako uglednim skupom predstavljaju kao nešto što se treba kazniti. Vanjsku politiku BiH, po Ustavu, vodi tročlano Predsjedništvo, i to koncenzusom, odnosno preglasavanjem dvojice trećeg, ali taj treći ima pravo potegnuti veto. Vođenje vanjske politike po principu „ko će koga prije nasamariti” nije dobro za ovu zemlju, a pogotovo je pogubno za uspostavljanje povjerenja unutar državnog sistema.

Isplati li se dobiti na mostu, a izgubiti na ćupriji?

Možda sve ovo jeste bila uspješna diplomatska ofenziva Sarajeva (ili bar jednog dijela administrativno-političkih struktura), ali bi se trebalo postaviti pitanje – isplati li se dobiti na mostu, a izgubiti na ćupriji?! Što i da se obratio Zoran Tegeltija, čovjek koji predstavlja Vijeće ministara, drugi najvažniji izvrši organ vlasti poslije Predsjedništva? Ništa! Pročitao bi ono što je već napisala Vlada Republike Srpske u svom izvještaju poslanom UN-u, i nikom ništa. Kao što neće biti mnogo koristi ni od obraćanja Šefika Džaferovića, jer se ionako “pika” ono što kaže Christian Schmidt kao, sada je jasno, visoki predstavnik.

Jer – treba ovladati umijećem političke i državničke mudrosti, a ne upasti u zamku dane prilike za premoć i bahaćenje, jer ta bahatost nikada ne može trajati vječno. Nekoć se mislilo da vrijeme jednog takvog nikada neće prići koncu, ali mu je konac pukao kada je mislio da ga treba najjače zategnuti…

A koliko je jak svaki zašiv, toliko će biti snažna i tkanina, koju je teže rasporiti ako su svi konci na broju.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad