Još sedam žrtava genocida danas će u Potočarima pronaći svoj vječni smiraj

Na 30. godišnjicu ovog najmračnijeg poglavlja savremene evropske historije, još sedam bijelih nišana dobit će svoja imena, a majke, sestre i djeca svojih najmilijih dobit će mjesto na kojem mogu otići i svojim najmilijima proučiti Fatihu.

Za mnogima od njih porodice su tragale decenijama. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u više masovnih grobnica, često nekompletni – što dodatno govori o brutalnosti zločina i sistematskom pokušaju prikrivanja genocida.

Među onima koji će danas biti ukopani su dvojica mladića, Avdić Senajid i Mujić Hariz, obojica rođeni 1976. godine. Kada su ubijeni imali su svega 19 godina. Otrgnuti su iz ruku svojih najmilijih i prekinuti su im snovi, mladost i životi. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnim grobnicama, premještanim da bi se sakrili tragovi zločina. Nakon bolnog traganja za njima, danas će konačno pronaći smiraj i biti ukopani s imenom, dostojanstvom i molitvom.

Uz njih, u mezarju će biti položeni i Bektić Fata (1928), koja je ove godine najstarija žrtva genocida koja će smiraj naći u Potočarima, zatim, Omerović Hasib (1961), Alić Sejdalija (1961), Gabeljić Rifet (1964) i Mujčić Amir (1964).

Uoči današnje dženaze, Srebrenici su se, kao i prethodnih godina, približili oni koji iz godine u godinu svojim tijelima, snagom i emocijama podsjećaju na put stradanja i otpora. U Memorijalni centar su tako jučer stigli učesnici "Marša mira", koji su tri dana pješačili stazom spasa – obrnutoj ruti smrti kojom su se 1995. godine preživjeli pokušavali dokopati slobodne teritorije, zatim ultramaratonci iz Vukovara, kao i konjanici, čiji dolazak na konjima simbolizira dostojanstvo, mir i prkos.

Svi oni, bez izuzetka, nose istu poruku: da Srebrenica nikada ne smije biti zaboravljena.

Danas se obilježava 30 godina od jednog od najsvirepijih zločina u modernoj historiji Evrope, a organizatori očekuju dolazak više od 150.000 ljudi u Potočarima.

Još se traga za 7.581 osobom

Masovna grobnica Branjevo, otkrivena 1996. godine, bila je među prvih pet pronađenih nakon rata. Smještena je tik uz Vojnu farmu i danas se jedva prepoznaje – zarasla, skrivena među kućama i poljima sela Pilica.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, žrtve genocida pronađene su u 87 masovnih i blizu 1.000 zajedničkih i pojedinačnih grobnica. Ukupno je 44 primarnih grobnica, od kojih je 30-ak otkopano po nalogu Haškog tribunala. Tijela su potom premještana u 39 sekundarnih lokacija kako bi se prikrili tragovi zločina, a identificirane su i tri površinske masovne grobnice, te jedna jama.

Glasnogovornica Instituta Emza Fazlić, kaže da se još traga za 7.581 osobom, a od toga se oko 1.000 žrtava vodi kao nestalo u vezi sa Srebrenicom.

U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava, dok su još 250 ukopane u mjesnim mezarjima prema željama porodica. Ove godine će biti ukopano još šest žrtava, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u ranije otkrivenim grobnicama na lokalitetima Liplje, Baljkovica, Suljići i Kameničko brdo.

Prema presudama međunarodnih i domaćih sudova, više od 7.000 Bošnjaka zatvoreno je i ubijeno u genocidu u Srebrenici. Prvi veliki masakr desio se u Kravici, nakon čega su uslijedila ubistva u Roćeviću, Kozluku, Pilici i Branjevu.

Nakon pogubljenja, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) su, prema presudama Haškog tribunala, učestvovali u operaciji premještanja tijela – organizovanom pokušaju prikrivanja genocida koji je trajao od augusta do novembra 1995. godine.

Danas, više od dvije decenije kasnije, mnoge od tih masovnih grobnica još su neobilježene, dok njihove priče – kao i sudbine onih koji čekaju da pronađu kosti svojih najmilijih – ostaju tihe i zaboravljene.

Pravno utvđen genocid

Genocid počinjen u Srebrenici predstavlja ne samo moralnu istinu, već i pravno utvrđenu činjenicu – potvrđen je presudama Međunarodnog suda pravde (ICJ), Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te Suda Bosne i Hercegovine. Srebrenica nije puka "tragedija” niti "zločin” u općenitom smislu; riječ je o genocidu koji je bio sistematski isplaniran, naređen i sproveden.

Do danas su za zločine počinjene u julu 1995. osuđeno ukupno 54 osobe, koje su dobile zbirnu kaznu od 781 godinu zatvora, uključujući i pet doživotnih zatvorskih kazni. Među osuđenima se nalaze ključne ličnosti tadašnjeg političkog i vojnog vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske:

• Ratko Mladić, komandant VRS – osuđen na doživotni zatvor
  
• Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik Republike Srpske – doživotni zatvor
  
• Vujadin Popović, načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa – doživotna kazna
  
• Ljubiša Beara, šef bezbjednosti Glavnog štaba VRS – doživotna kazna
  
• Drago Nikolić, oficir za bezbjednost – osuđen na 35 godina zatvora
  

Pored njih, brojne druge osobe iz sastava Vojske RS-a, Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a i civilne vlasti su također proglašene krivima pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima.

Masovna ubistva u Srebrenici bila su vrhunac višegodišnje politike etničkog čišćenja usmjerene protiv bošnjačkog stanovništva. Zločin su isplanirale i provele vlasti Republike Srpske, a realizacija je bila moguća uz podršku režima Slobodana Miloševića i tadašnje Vojske Jugoslavije. Na meti su bili muškarci i dječaci, ali i žene, stariji i djeca – niko nije bio pošteđen.

Nakon pogubljenja, tijela žrtava su sistematski premještana u sekundarne, pa čak i tercijarne masovne grobnice, sa jasnom nakanom: prikriti razmjere zločina, izbrisati tragove, negirati istinu i pokušati izbrisati kolektivno sjećanje.

Genocid se i danas negira

Uprkos pravosnažnim presudama međunarodnih i domaćih sudova, genocid u Srebrenici se i dalje uporno negira – kako od strane pojedinih političkih lidera, tako i kroz institucionalno djelovanje u entitetu Republika Srpska i šire. Umjesto suočavanja s istinom i poštovanja prema žrtvama, svjedočimo pokušajima revizionizma, zabrani obilježavanja godišnjica u javnim institucijama, izostavljanju termina "genocid” u zvaničnim narativima, pa čak i veličanju osuđenih ratnih zločinaca.

Takvo negiranje ne vrijeđa samo porodice žrtava, već dodatno otežava proces pomirenja i izgradnje povjerenja u Bosni i Hercegovini. Ono predstavlja otvoreni napad na pravdu, istinu i temeljne ljudske vrijednosti, podsjećajući nas da borba za sjećanje i priznanje još uvijek traje.

Jedno malo svjetlo u tamnoj priči

Upravo to negiranje genocida je dodatna so na ranu porodicama žrtava koje su na najsvirepiji mogući način izgubile svoje najmilije.

Međutim, malo svjetla u ovoj tamnoj priči upalile su Ujedinjene nacije kada je Generalna skupština UN-a 2024. godine proglasila 11. juli Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Poruka ovogodišnje godišnjice glasi: "Naša priča, naše obećanje". Preživjeli, porodice i mladi čuvari istine i sjećanja daju obećanje – da će čuvati istinu od zaborava, od relativizacije, od negiranja.

Osim tog jednog malog dijela satisfakcije porodicama ubijenih, sigurno je da im veću, koliko - toliko pričinjava činjenica da će ukopom njihovih najmilijih koji su im otrgnuti iz naručja imati barem gdje da im prouče Fatihu iako su mnogi od njih kopali i kopaju samo i po jednu kost.

Danas će u Srebrenici brojni na svojoj odjeći nositi prepoznatljivi Cijet Srebrenice koji odaje snažnu poruku i simboliku - bijele latice koje znače nevinost, sa zelenim krugom u sredini koji simbolizira nadu i život.

I ne, genocid u Srebrenici nije bio izdvojeni incident, već vrhunac šire politike etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini.

Stoga se priča o njoj nikad ne smije zaboraviti, treba pričati, opominjati i ne dozvoliti da se ikad ikome ponovi.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad