Koliko geni, a koliko epigeni određuju ko smo i naš život:"Možemo birati ko ćemo biti, ali moramo preuzeti odgovornost"

"Rečenica koju ja najčešće govorim u životu, barem u profesionalnom životu, jeste da geni nisu sudbina. Ja sam inicijalno pisala medicinski fakultet, dolazim iz porodice gdje je jako puno ljekara i stomatologa. Ja sam to zavoljela kao dijete. Međutim, na tom fakultetu ja jednostavno nisam bila zadovoljna. Uvijek sam tražila nešto više. Bila sam na praktikumima, u raznim klinikama i meni je bilo frustrirajuće gledati koliko ljudi sa hroničnim oboljenjima nemaju faktički terapije. Samo ih stabiliziramo i prepustimo sudbini. Jednog jutra sam se probudila i nas u Sarajevu je iznenadio snijeg kao i svake godine. Zatrpale su se ulice i ja sam zakasnila na predavanje. Kao kaznu od profesorice sam dobila naučne radove na temu koja je tada bila jako nova i egzotična. Radilo se o jednom proteinu koji je sada već jako popularan. Ja sam trebala te naučne radove prevesti i napraviti sažetke u toku semestra. Da bih se ja toliko udubila u te radove jer je to bio prvi dodir sa epigenetikom. Mi ovdje nismo znali šta je epigenetika prije toga i zapravo nigdje na svijetu epigenetika tada nije baš zaživjela kao nauka. To me jako fasciniralo i od te moje kazne je nastao cijeli moj životni put", navela je Selimović Hamza.

Ubrzo je upisala jedan od prvih fakulteta koji je nudio tu užu specijalnost i krenula putem izučavanja epigenetike.

"Ali evo, imam osjećaj da je to bilo malo sudbine. I naše porodične veze ovdje na Balkanu, u BiH i konkretno su toliko snažne da smo mi međusobno povezani sa svojim majkama, sa svojim bakama, sa tim muževim članovima svoje porodice, da nam je zaista nekad fascinantno kako se desi. Da sve što nismo željeli da postanemo, smo postali. Da sve ono što nismo možda voljeli kod njih u njihovom ponašanju, smo naslijedili. Tako da vjerujem da to dodatno probudi i interesovanje za istraživanje. Kada upadnemo u tu porodicu rođenjem, nas okružuju ti roditelji i njihovi obrasci i njihovo nasljedstvo. I onda imamo i te gene u nama. Sve se to čini kao jedna nemoguća priča, nemoguće za izaći iz toga. I kada mi odrastamo s tom percepcijom da je nemoguće izaći iz tih obrazaca, onda nas to naravno i frustrira. Pokušavam da propagiram neku pozitivu da mi počnemo opet vidjeti vrline u onom čišćenju mame. Kada mama ustane u pet ujutru i nadigne se i napravi haos u kući. To čišćenje naših majki je jedna vrsta terapije. Jer one izbacuju sav stres iz sebe dok one očiste. I kasnije kada mi dođemo u taj uređeni stan, u tu uređenu kuću, mi imamo taj dojam stabilnosti, sigurnosti i reda. Iako svijet oko nas može možda da se ruši. I onda mi postanemo te naše mame", istakla je.

Kako da nakon što spoznamo ko smo, i šta su nam u nasljeđe ostavili preci, ne ostanemo prestravljeni, nego preuzmemo odgovornost i kontrolu nad onim što je u našem DNK i shvatimo da smo unikat koji ne mora ponavljati ničiju sudbinu, pitali smo.

"Mi se zapletemo u tu negativu, pod navodnim znacima i vidimo samo te traume, samo ta ružna iskustva, ružne osobine, a svako od nas ih ima i na individualnom nivou, a i na kolektivnom nivou naroda. Svi mi imamo svoje greškice, ali i svoje vrline. Zašto to radimo je naprosto neurobiologija. Naš mozak intenzivnije pamti ono ružno, dok ono lijepo i sve to što je kao ritual i što nas okružuje svaki dan, to naš mozak izblenda, izbriše. Mi se fokusiramo na to i pokušavamo pobjeći od te sudbine. Međutim, nije ni ta naša prošlost tako ružna. Hajmo pričati o BiH. Sarajevo je jedan od prvih gradova na svijetu sa tramvajima, infrastrukturom, kupalištima, hamamima. Mi smo imali sistem vakufa koji se brinuo o socijalno ugroženim kada je cijela Evropa bila u siromaštvu. Mi imamo i tu lijepu stranu prošlosti koju često ne vidimo, a s druge strane imamo i tu ružnu. Ima je i svako. Međutim, to što nam se dogodilo ružno ne određuje našu sudbinu. Kada mi na individualnom nivou počnemo preuzimati odgovornost... Evo, ja sam gostovala kod vas na proljeće kad je bila leptospiroza. Znači, super primjer. Ako mi preuzmemo odgovornost za taj otpad, ne bacamo ga više kraj kontejnera nego u njega, to su sve neki mini koraci koji mijenjaju našu neurobiologiju. Mijenja se sistem naših neurotransmitera i naše tijelo počinje da se navikava na tu neku novu verziju nas. Sve je to izmjerivo, faktički laboratorijski. Mi to možemo izmjeriti. Na taj način se mi možemo otrgnuti od tih ružnih obrazaca koje smo imali, stvoriti nove, ali istovremeno možemo i zadržati ono lijepo. Mi, faktički selektivno, možemo da biramo ko ćemo biti. Iako geni određuju jedan dio nas", naglasila je.

Pojasnila je da mi biološki gledano, ne nasljeđujemo moral, etiku, nacionalnost, pripadnost od naših roditelja već je to nešto što mi naučimo.

"I ja volim često reći ne pada iver daleko od klade. Ima tu istine. Ali, čisto statistički uzmemo i razmatramo situaciju, mi naslijedimo možda nekih 20% do 30% onoga što smo od naših roditelja čisto kao biološki materijal. Ali postoji i taj epigenom. Možda da objasnimo što je epigenom. Epigenom je proteinska struktura oko duplog heliksa DNK. Dok geni koje mi naslijedimo su fiksni, nepromjenjivi, uglavnom, može da se desi mutacija tu i tamo, ali uglavnom su nepromjenjivi, epigenom je fleksibilan. Na njega utiče cijeli naš stil života, naše razmišljanje, naše okruženje, naša okoliš. A taj epigenom ima jednu važnu funkciju. On odlučuje koji gen će biti aktivan, a koji ne. Što znači koji gen će se očitavati i dati nam neku osobinu. Imate naprimjer ružan gen pod navodnim znacima koji nosi predispoziciju za oboljenje. Ako epigenom ne da komandu da se taj ružni gen očita, mi nećemo oboliti. I tako je sa svim osobinama koje nosimo u sebi. Znači, epigenom ima mnogo jaču ulogu nego genom. Može da ga nadglasa. Šta god mi naslijedili, epigenom može da bira šta ćemo mi biti. A mi tom epigenomu dajemo taj input i biramo. Hoću li ja popiti ovu vodu ili će to biti neki gazirani sok? Hoću li ja živjeti u kotlini gdje je smog ili ću se popeti na planinu? To su moji izbori, ali oni određuju moje zdravlje. I to zdravlje nije samo fizičko, već i psihofizičko", pojasnila je.

S druge strane, dodaje mi ponavljamo obrasce onih koji nas okružuju u ranom djetinjstvu.

"Mi kao djeca nemamo sposobnost da preuzmemo odgovornost iz više razloga. Ima to svoju svrhu. Samim time mi samo kopiramo roditelje, nane, dede, tetke ko nas okružuje. Kopiramo njihovo ponašanje, njihove navike i ta kopija postane jako snažna. Samim time mi postanemo jako slični njima. Ali obzirom da je cijeli taj sistem fleksibilan, mi u bilo kojem trenutku u životu možemo reći da to više ne želim. I tu prestaje to. Znači, taj lanac prenošenja i traume, ali i ponašanja, i uvjerenja, i pripadnosti može prestati ako mi dođemo i preuzmemo tu odgovornost i donesemo tu odluku", poručuje.

Možemo li mi ipak odgojiti sretnu djecu koju nećemo ostaviti u nasljedstvo svu tu neizlječenu bolu?

"Pa možemo i vrlo vjerovatno hoćemo. Sama činjenica da se mi kao roditelji pitamo je vrlo uspjeh i već ukazuje na to da postoji svijest. Onog trenutka kada postoji svijest, već trauma pada u sekundarni plan. Postoji jasna razlika između traume koju mi sami doživimo i traume koju su doživjeli naši roditelji. Trauma koju su doživjeli naši roditelji se ne prenosi na nas direktno. Prenosi se nekim mehanizmima koje mi u nauci još nismo razjasnili. To što mi znamo je da je mnogo blaža ta trauma koju su naši roditelji doživjeli i uglavnom prelazi na nas zbog njihovog ponašanja koja je posljedica trauma. Što znači, ako je roditelj svjestan, prisutan i ako ima tu privrženost sa djetetom, velika je šansa da dijete neće osjetiti njegovu prošlost ma koliko traumatična bila. Nasuprot, ima i taj fenomen posttraumatskog rasta, a i njega možemo naslijediti. Posttraumatski rast znači da neko ko je doživio traumu iz te traume izvuče neke pouke, odluke, promijeni gledište na život, pogled na život i faktički ojača. To je jako poznat fenomen u psihoepigenetici. Jako puno ljudi uspije da dođe do tog posttraumatskog rasta. I mi taj posttraumatski rast vidimo u BiH svakodnevno, ali ga nismo svjesni. Taj obrazac mi možemo prenijeti na našu djecu. Ako dijete vidi recimo mama, babo, tata su prošli kroz to i to i to, ali mama je heroj, mama uspijeva, mama ide i radi, mama ovo, mama ono, slika majke u tom djetetu je skroz drugačija. Znači, ne vidi traumu, nego vidi jačinu. Svi mi kao djeca imamo nagon da budemo dobra djeca pod navodnim znacima, da pokupimo sve te vrline jer je to čista evolucija. Trebamo preživjeti, imamo taj nagon kao species da budemo što jači i što bolji i iz toga se može izrasti. Bitno je da se mi kao roditelji fokusiramo na tu djecu, da upalimo svijest šta nam se dogodilo, šta nije i da sa djecom budemo prisutni, da imamo zdrave veze s našom djecom i onda mi ne moramo previše razmišljati o tome", zaključila je.

Detalje pogledajte u videu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad