Treći roditelj bez podrške: Ko štiti djecu kada porodica i škola zakažu?

Sve češće vijesti o maloljetnicima kao počiniteljima ozbiljnih krivičnih djela – od nasilja među vršnjacima i u porodici do posjedovanja narkotika i uličnih pljački – otvaraju važno pitanje kako sistem reagira na ovakve pojave, te gdje se povlači granica između sankcije i resocijalizacije.

Prema riječima prof. dr. Edina Muratbegovića sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, situacija jeste kompleksna, ali se ne može govoriti o značajnom pogoršanju u odnosu na raniji period.

"Ukoliko poredimo s nekim ranijim periodima, prije deset godina, mi možemo reći da je situacija onako malo bolja. Jer smo prije deset godina bili najgori u Europi, ako pogledamo konkretno Sarajevo. I krivična djela koja su činili maloljetnici, i ta svirepost, i razbojništvo koja su bila svakodnevna, kada su se djeca vraćala kući bez mobitela. Mislim, to je prošlost, to je bilo negdje tamo do 2016./2017. onako prilično aktualno i toga nemamo na taj način. Znači nisu toliko frekventna svakodnevno. Međutim, pojedinačna krivična djela ili, jako lijepo ste rekli, prekršaje koje čine maloljetnici su sve više sa nekim elementima nekog hard nasilja i neke bezobzirnosti koja onako ostavlja bez daha i gledatelje i slušatelje, naročito roditelje koji imaju djecu i to je sasvim razumljivo da u momentima kada se takve stvari dešavaju da je javnost uznemirena. Ja moram reći da generalno u Europi je jako prisutno maloljetničko nasilje, čak u nekim razvijenim zemljama poput Francuske i Italije se pojavljuju maloljetničke bande koje sada već regrutuju djecu bez pratnje iz migrantskih tokova i to postaje jako ozbiljno. Navijačke skupine također ponovo dobijaju određeni značaj koji nastaje kroz njihovo grupiranje i nereagovanje u nekim ranim fazama na samim sportskim terenima i naravno odrasli koji su sve brutalniji, a djeca nas imitiraju i tako dalje", ističe profesor Muratbegović.

Tužiteljica Lejla Gazibegović Begović, šefica Odjela za maloljetnike Tužiteljstva Tuzlanskog kantona, potvrđuje trend porasta nasilnih krivičnih djela među maloljetnicima. U praksi njenog tužiteljstva, dominiraju slučajevi lake i teške tjelesne povrede, ugrožavanje sigurnosti, posjedovanje narkotika te nasilničko ponašanje – nerijetko u školama i njihovoj blizini.

Iako u Bosni i Hercegovini još uvijek nije zabilježen izražen oblik organiziranog kriminala među maloljetnicima, stručnjaci upozoravaju na grupisanja i sve češće djelovanje u paru ili manjim skupinama.

"U suštini to su krivična djela koja maloljetnici vrše kao saučesnici. Naravno, mi prepoznajemo ta krivična djela, od same radnje koju oni poduzimaju zavisi kako će se to krivično djelo kvalificirati. I najčešće to jesu krivična djela nasilničkog ponašanja ili izazivanja opće opasnosti", ističe tužiteljica.

"U pojedinim slučajevima bilježili smo čak i reketiranje od strane maloljetničkih grupa unutar porodica", navodi Muratbegović, ukazujući na to da slični obrasci ponašanja postaju vidljiviji i kroz huligansko djelovanje u navijačkim grupama.

S druge strane, sistem resocijalizacije se oslanja na tzv. alternativne mjere i diverzione postupke koji, prema riječima Muratbegovića, omogućavaju reagiranje već u najranijoj fazi bez pokretanja klasičnog sudskog postupka.

"Alternativne mjere uključuju psihološki tretman, zabranu izlazaka, obavezno školovanje i rad za opće dobro. Taj koncept je ozbiljan, često zahtjevniji od samog kažnjavanja", objašnjava on.
Tužiteljica Gazibegović Begović naglašava da se odluke o sankcijama donose u koordinaciji s centrima za socijalni rad, koji ulaze u porodice, izrađuju socijalne anamneze i predlažu mjere prilagođene svakom djetetu.

"Da postoji osnov sumnje da je maloljetno lice počinilo krivično djelo, policija tužitelju dostavlja izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv maloljetnog lica i prva radnja koju tužitelj poduzima jeste da obavještava nadležni organ socijalnog staranja, tu je Centar za socijalni rad, od kojeg traži da dostavi socijalnu anamnezu, ali ujedno i da da svoje mišljenje u pogledu cijelokupnosti pokretanja krivičnog, odnosno pripremnog postupka prema maloljetniku, I čak i da predloži neku adekvatnu sankciju, odnosno mjeru prema maloljetniku. Dalji rad tužitelja zavisi od izjašnjenja Centra za socijalni rad, tako da Centar za socijalni rad može tužitelju dostaviti izjašnjenja u kojem smatra da nije cijelokupno da se pokreće krivični postupak, ali da prema maloljetniku treba primijeniti neku od odgojnih preporuka, što će tužitelj svakako uvažiti. Druga neka situacija jeste da Centar za socijalni rad Centar za socijalni rad tužitelju može dostaviti izjašnjenje da nije cijelokupno pokretati postupak prema maloljetniku niti poduzimati bilo kakve radnje i tada tužitelj donosi naredbu o nepokretanju pripremnog postupka. A treća situacija jeste kada centar smatra da je cijelokupno da se vodi postupak i tužtelj predlaže adekvatnu mjeru ili sankciju. U suštini, tužitelj, mi zaista sarađujemo sa centrima za socijalni rad i ta njihova preporuka za određenu mjeru nije tek tako data, nego centar ulazi u porodicu, sačinjava socijalnu anamnezu i na osnovu svih tih podataka tužitelju predlaže određenu mjeru. Čak i tužitelj uz pomoć svog stručnog savjetnika, psihologa može da prikuplja podatke o svakom pojedinačnom maloljetniku, a sve u cilju da bi se prema tom maloljetnom licu iznašla, odnosno da bi mu se predložila adekvatna mjera ili kazna", pojašnjava tužiteljica.

"Sva djeca koja počine krivična djela su zapravo žrtve"

Mirsada Poturković iz Centra za socijalni rad KS ranije je za N1 kazala da roditelji ne sarađuju, a kadrova nema dovoljno. Centri su preopterećeni, razapeti između brojnih nadležnosti, od nasilja nad djecom i ženama do porodične disfunkcije. Međutim, ono što je još poraznije – djeluje da ni država ni društvo ne prepoznaju kada treba da reagiraju, ili to jednostavno ne žele.

Profesor Edin Muratbegović upoređuje socijalnog radnika sa "trećim roditeljem".

"Znači, on stupa na snagu onog momenta kada, uslovno rečeno, dva roditelja, staratelja, su nemoćni kada to ne rade kako treba. Čini se da zaista država u BiH rijetko kad prepoznaje kada treba da preuzme svoju odgovornost. Pa i kad prepozna, vidite, zakon je vrlo jasan. Znaju, svi znaju kada u kom momentu socijalni radnik mora to da radi. Ali se postavlja pitanje koliko ste ljudi zaštićeni. Znate, mi od njih tražimo da prikupljanjem tih socijalno-emocionalnih podataka se sukobe sa tim. To nisu lagodne situacije. Znači, sva djeca koja počine krivična djela su zapravo žrtve. Oni su žrtve u svom odgojnom procesu nekoga koji ih je doveo u tu situaciju, sistema koji je nereagiranjem školskog sistema koji apsolutno teorijom 'bašmebrgizma' dovodi odrasle i djecu u stanje da svi pomisle da su glavni da mogu preuzeti pravdu u svoje ruke. Znači to je proces koji je imao svoju genezu, to nije nastalo jučer", napominje profesor.

Dok druge zemlje, poput Hrvatske ili Italije, donose hitne protokole nakon tragičnih incidenata, Bosna i Hercegovina još uvijek raspravlja da li socijalni radnik ima pravo da "pošalje plavu kovertu". Dok drugi grade sistem prevencije, ovdje se vode ratovi na društvenim mrežama protiv pokušaja uvođenja reda.

Uprkos postojanju zakonodavnog okvira i specijaliziranih službi, implementacija i institucionalna koordinacija često ostaju slabe tačke sistema. Stručnjaci ukazuju na potrebu uvođenja pravilnika za rano prepoznavanje rizičnih ponašanja, ali nailaze na otpor iz obrazovnih institucija i roditeljskih krugova.

"Djeca oponašaju odrasle. Kada društvo normalizira nasilje, ne možemo se čuditi kada ono izbije i u školskim klupama", poručuje profesor Muratbegović, dodajući da su za prevenciju ključni multisektorski pristup, edukacija roditelja i jačanje kapaciteta centara za socijalni rad.

Opširnije u videu u nastavku:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje