Tog 03.05. ubijeno je devetoro djece i čuvar u OŠ "Vladislav Ribnikar" na Vračaru, za vrijeme školskog časa. Djeca koja su svjedočila tragediji su traumatizovana, roditelji se trude da im pruže podršku, osjećaj sigurnosti, stručnjaci da im ublaže strahove i odagnaju košmare, a onda sedam dana nakon masakra stiže obavještenje da bi djeca trebalo da se vrate regularnoj nastavi. Odluka je nekoliko dana kasnije ipak preinačena.

Donesena je odluka da djeca koja nisu spremna za povratak u školu ne moraju da se vrate u školsku klupu sve dok to ne budu bila. Imali smo priliku da razgovaramo sa nekoliko roditelja čija djeca idu u školu Vladislav Ribnikar i stava su da se njihova djeca u školu još ne vraćaju.

Marija Ilić Paović, mama jedne učenice sedmog razreda ove škole, čije su dvije bliske drugarice stradale u masakru na Vračaru, pričala je za portal Žena o svojim strahovima.

“Ovo je trauma najvišeg stepena za dijete”

“Pričala sam sa raznim psihoterapeutima i svi su saglasni da je to trauma najvišeg stepena za dijete. To je kao da je neko pucao u vas dok vas je majka držala u naručju. Kada se dogodi tako nešto, mislim da je najgora stvar koja može da se dopusti da se ostavi roditeljima da donose odluku oko toga šta je za njihovo dijete najbolje. Takođe, ono što se moglo čuti od struke ovih dana je da je za djecu ljekovito da budu zajedno – navodi Marija Ilić Paović i dodaje da je i prema njenom mišljenju jedina odluka koja bi imala smisla da se škola izmjesti i da sva djeca budu zajedno sa svojim nastavnicima.ž

Marijina ćerka je u tragediji izgubila dvije najbolje drugarice i kako nam je rekla, više ne želi da priđe školi.

– Stalno ponavlja: “To za mene više nije škola”. Kakvu ja tu odluku treba da donesem? Ta djeca među kojima je i ona, kojima nije data opcija da zacijele u zajednici, povlače se u sebe, neraspoložena su, nemaju volju da izlaze iz kuće da razgovaraju ni sa kim. Da li je podstrekujem da treba da ode u školu? Ne. Slušala sam šta govore neki od naših najboljih stručnjaka iz oblasti traume, da svaki povratak na mjesto tragedije može kod djece da izazove retraumu koja se možda neće odmah pokazati, tako da ne razumijem pasivni pritisak koji je izvršen da škola počne sa radom i da je pravo mjesto isceljenja upravo mjesto tragedije – kazala je zabrinuta žena.

Svi roditelji žele samo najbolje za svoju djecu i da ovo ostavi što manje posledice na njih, ali u strahu su, kako ističe mama učenice iz Ribnikara, da zbog neadekvatne reakcije nakon tragedije to neće biti tako. Odluka je podijelila djecu, podijelila je roditelje, ne vidi da bilo šta dobro iz svega toga može izaći.

– Sve ovo je preteško za njih, zagrlite dijete uveče za laku noć a njemu teku suze, bez glasa…samo teku, ne mogu da spavaju, imaju noćne more, vrište, a kad konačno zaspe nadaju se da će se probuditi i da će sve biti ružan san. Ovoj djeci je prekinuto detinjstvo u roku od 100 sekundi. To je situacija u kojoj ostajete nijemi. Šta to trebate da izgovorite da ih uteši.” ispričala je majka.